Iako već dve decenije pratim LGBT aktivizam i većinu aktivista poznajem lično i/ili poslovno, ja nikada nisam bila na Paradi ponosa. Ni junskoj – „Peđinoj“, a ni na septembarskoj – „Bobanovoj“. I ne samo da nisam bila, nego – kako se čini – nikada i neću. Umesto mahanja zastavicama i razdraganih selfija na Fejsbuku, ja tih dana oko parade ove ili one imam hipertenziju.
Razloga je više:
Pre svega, upravo se tada svađate više nego ikada. A i inače ste svađama dojadili i bogu i narodu. Umorili ste me. Potreban je ozbiljan mentalni napor da čovek utvrdi u čemu je zapravo sukob između jednog i drugog „krila“, ko je kome, kada i zašto rekao; ko se na koga, kada i zašto tačno naljutio; ko je kada, kako i „za čije babe zdravlje“ uzeo koliko para iz ovog ili onog fonda. Nemam snage.
A ako vi sami ne shvatate koliko vam štete kao pokretu nanosi ne razjedinjenost (ona je u Srbiji nekako i očekivana), već javno blaćenje – ko sam ja da vam kvarim idilu? Ili, da se, kad smo već kod toga, švrćkam po Paradi/Paradama i pretvaram da je sve u najboljem redu.
Ako se čovek pojavi na jednoj Paradi, neki od okupljenih na onoj drugoj, sigurno to uzmu za zlo. A da se – čak i između redova – pravdam Peđi što sam bila kod Bobana/Gorana, ili Bobanu/Goranu što sam bila kod Peđe… zaboravite.
U situaciji kada se čitavo društvo podelilo na one koji su se „prodali“ i one koji nisu, dozvolili ste da i vas uvuku u tu priču, iako su vaši ciljevi totalno van politike. Pritom, spolja posmatrano, ništa tu nije crno-belo.
Kažu, Peđa je „režimski gej“. Stvarno, i mene često iznervira svojim tvitovima i statusima na Fejsbuku, pitam se koji će mu sve to u životu, zašto se trudi da isprovocira, zašto više nego često piše nešto čemu aplaudiraju u tabloidima, pa (sigurna sam) i u sedištima vladajućih partija. Bukvalno hoću iz cipela da iskočim kad vidim da mu je OK što ga je preneo „Informer“, „Srpski telegraf“ ili takvo nekakvo glasilo, da mu je sasvim u redu da nastupa na TV Hepi ili gde već.
S druge strane, međutim, upravo oni koji su najviše kritikovali tada tek imenovanu premijerku, potrčali su onomad da se slikaju s njom, nasmejanih lica, i to u trenutku dok još pošteno nije ni fotelju zagrejala. Osim tog i takvog licemerja, s te strane ne čuh ni reč primedbi na njeno skandalozno ponašanje, diskriminatorne modele koje lično promoviše, na bilo šta čime se bavi i šta izgovara: a to što izgovara predstavlja bruku i za politički vrh Srbije, ali i za LGBT zajednicu. Videh na toj „drugoj“ strani samo jedan intervju, strašan by the way, poražavajući kada su u pitanju ljudska prava.
Istovremeno, u novinama ovog „režimskog geja“ ja napisah već nekoliko vrlo anti-Brnabić i anti-režim tekstova, bez ikakvih uredničkih intervencija, sugestija ili (daleko bilo) pokušaja dirigovanja. Da je bilo drugačije, ne bih ni pisala, naravno.
Pri svemu tome, nije ovde važno ko je režimski, a ko ne. Važno je da o tome uopšte i pričamo, a ne bi trebalo. Jer, vi ljudi imate preča posla od toga da budete na ovoj ili na onoj strani. Ili sam možda sve ovo pogrešno razumela?
U trenutku kada je nagrada „Duga“ dodeljena Jadranki Joksimović ogadilo mi se sve. I dalje mi nije jasno kako oni koji je dodeljuju nisu od stida i srama u zemlju propali i kako je moguće da se to priznanje uopšte više i dodeljuje. Zašto su i kako neki moji prijatelji i dalje u žiriju? Jer, dragi i drage moje, ako vi sami – pored žive i zdrave Helene Vuković, koja se te 2015. godine autovala i za vidljivost LGBT zajednice učinila više nego sve LGBT organizacije i svi aktivisti zajedno – nagradu dodelite Jadranki Joksimović… Hej, JADRANKI JOKSIMOVIĆ?!?!… O čemu mi uopšte pričamo?!
I ne, nije mi više važno da li nagradu dodeljuje X, Y i ABC organizacija. Takvu bruku, takvu sramotu kakvu vam je nanelo dodeljivanje TE nagrade TOJ osobi (u konkurenciji sa Helenom, ali čak i da nije bilo Helene), trebalo je da osudi čitava zajednica. Da je osudi, i da joj presudi, da nagrade više nema, ili da se makar od nje kolektivno ogradite.
Ali ne, ona je i dalje živahna, mada već godinama ne pratim ko je dobija. Nevažno je. Jer, ćutali ste. Mudro, da se ne zamerite, da ostanete „dobri sa svima“.
Nagrade često dobijaju i oni koji ih ne zaslužuju, ili makar ne baš te godine, ali izbor između jedne loše ministarke koja ne razume ama baš ništa u vezi s LGBT tematikom, i jedne do neba hrabre žene – bio je zaista šamar u lice svima nama koji smo (van parade ili u njoj) godinama marširali s vama.
Uopšte ne želim da ulazim u rasprave o tome ko je kada i koliko para uzeo – time ste nas sve već dobrano opteretili po društvenim mrežama. Ali, pre nekoliko godina, učestvovala sam u snimanju jednog dokumentarca i tu govorila o značaju Parade i ljudskih prava LGBT osoba.
Onda sam u kuloarima čula da su učešće u istom tom filmu, o istoj temi, odbile neke viđenije LGBT face, jer im nije bio ponuđen honorar. Generalno mi nije važno što su odbili, njima ide na čast, ali čekaj malo… Ja bi trebalo da pričam, da se „unosim“, da se borim, a oni kojih se to najličnije i najdirektnije tiče – da stoje sa strane i gledaju ko će da im plati?! Halo, bre?! Hej?! HEJ?
Posle godina praćenja aktivnosti, najrazličitijih, nikako mi nije jasno za koga se i kako zapravo borite. Kada su u pitanju mediji, priča je razumljiva – traži se ravnopravna zastupljenost, bez diskriminacije, laži i govora mržnje. Sve ostalo, neko ko je „sa strane“ teško može da poveže – da li se sad traži nešto što se već ima, ili nešto što je ranije već traženo; utiče li se uopšte na zajednicu i kakvi su konkretni efekti.
Izuzev veće zastupljenosti u medijima, i činjenice da je skraćenica LGBT ušla u upotrebu, ja – ovako „spolja“, a opet donekle iznutra – pomake ne videh nikakve. A ako ih ne vidim i ne razumem ja, koja sam po prirodi posla nešto bolje informisana, teško da ih vide oni koji bi trebalo da su vam ciljna grupa. Da, stvarno, šta je s njima? Jesmo li na njih zaboravili? Da li je to uopšte više vaša tema?
I konačno, dragi moji…
Imajući sve to u vidu, uopšte me nije začudilo kada je neko na Fejsbuku napisao „Dabogda ti LGBT aktivisti branili ljudska prava“.
Nije ovo dobro. Hajde nešto drugačije da probamo.
Piše: Tamara Skrozza
Leave a Reply