Verovatno se malo ko seća incidenta od pre koju godinu u kome je nekoliko pravih XXL srpskih mačo muškaraca, tih sve samih potomaka Obilića i Lazara, bilo primorano da dokazuje svoju muškost prebijanjem žena u jednom lepom kafiću naše prestonice. Možemo samo zamisliti kakva je to muškost u junaka koju tako lako mogu da ugroze četiri do zuba nenaoružane devojke. Ali desilo se, valja ga zaboraviti. Neki su, pak, bili tako drska zlopamtila da nisu mogli zaboraviti ovu malu neprijatnost. Žrtve, na primer.
Dragoslava Barzut je, kao jedna od tih zlonamernih zlopamtila, odlučila da svoje traumatično iskustvo kroz koje je prošla tokom i, naročito, nakon incidenta pretoči u svoj prvi roman „Papirne disko kugle“ koji je nedavno objavila izdavačka kuća „Red Box“. U romanu je pokušala da ispriča priču o ranama i ožiljcima koji se ne vide na koži, ali koji bole više i duže, priču o strahu koji postaje podstanar duše, o sekundarnoj viktimizaciji, o životu bez sigurnosti.
Međutim, ovo nije isključivo priča o incidentu u kafiću. U pitanju je pravi mali kaleidoskop sećanja na detinjstvo, na odrastanje u malom mestu negde u Srbiji, na početak krvavog raspada radničkog i samoupravnog raja na zemlji, na odjeke sa ratišta i sudbine onih koji su imali još manje sreće viđenog iz perspektive deteta koje je odlučilo da baš u tom periodu započne svoje prve nesigurne fudbalske korake na terenu života.
Barzutova… He-he-he, šalim se… spisateljica… Oops!… I Did It Again… Autorka kombinuje fikciju i fakciju da nas provede kroz svoj život, onakav kakav jeste, ali i onakav kakav je mogao biti, da nam prikaže kako je to biti devojčica koja želi da igra fudbal sa dečacima (ili sa devojčicama, a protiv dečaka) u jednom patrijarhalnom društvu, kako je to odrastati, sazrevati i igrati igru života uvek na gostujućem terenu prepunom neprijateljskih navijača na tribinama, kako voleti, preboleti, kako oprostiti, zaboraviti, prihvatiti, kako odbraniti svoje, napuniti tuđe mreže i kako ostati u igri sve dok sudac ne odsvira kraj.
Na momente „Papirne disko kugle“ podsećaju na roman „Jedan od onih života“ Đorđa Balaševića jer autorka, poput kantautora iz Novog Sada, koristi fudbal kao metaforu života, a fudbalske pozicije saigračica kao metaforu njihovih karakternih osobina.
U priči se prepliću događaji iz prošlosti i sadašnjosti istovremeno se vešto izbegava da se previše romantizuje prošlost na račun današnjice. Položaj marginalizovanih grupa i pojedinaca nikada nije bio sjajan. Kako u davnim medenim vremenima tako i sada kada nam prvi put u istoriji konačno teku med i mleko, a ulice su ukrašene, ne baš zlatnim, ali ukrasima i jelkama koje koštaju kao da jesu od tako dragocenog materijala.
Dragoslava Barzut je po obrazovanju diplomirana komparativiskinja književnosti, iza sebe ima niz napisanih i objavljenih priča i urednica je zbornika priča. „Papirne disko kugle“ su očito delo vrsnog književnog znalca i stručnjaka. Svaka rečenica i, bukvalno, svaka reč u priču se nalaze na mestu na kome bi trebalo da budu. Čak i ilustracija na naslovnici savršeno prijanja celini. Jedna crvena džezva, naizgled mala, ali taman dovoljna da se u njoj… hm… skuvaju tačno dve kafe govori više od hiljadu reči. A upravo reči jesu autorkino najjače oružje kojim raspolaže u ovoj angažovanom proznom delu. Načinom pripovedanja i znalačkim korišćenjem jezika ona stvara ritam koji tokom čitanja može da se oseti povezujući nas na taj način direktno sa kreatorkom priče. Na trenutke možemo da zatvorimo oči i prepustimo se tom efektu tam-tam bubnjeva koji odjekuju u rečenicama.
Prosto se oseća da je roman pisala osoba koja zna šta radi i koja uživa u pisanju, ali i sa veštinom da ne upadne u zamku skribomanije (roman ima svega 128 stranica). Prava je šteta (i nepravda) što su se „Papirne disko kugle“ našle samo na širem spisku za dodelu NIN-ove nagrade.
Ona priča sa početka teksta nikada nije dobila sudski epilog. Nasilnici nisu nikada identifikovani i ostali su da zauvek čame u mraku istorije, mali, nebitni, bezlični… Sa druge strane, Dragoslava Barzut je romanom „Papirne disko kugle“ na najbolji način zakoračila u onaj najbolji i najsjajniji deo srpske književnosti u kome će, nadamo se, ostati da obitava u decenijama koje su pred nama.
Piše: Milan Aranđelović
Leave a Reply