Talas je mlada organizacija koja se primarno bavi problemima trans, interseks i rodno varijantnih (TIRV) osoba, a koju istovremeno vode TIRV osobe. Razgovarali smo sa aktivistima i aktivistkinjama Talasa, Norom Juno Janković, Aleksom Milanovićem, Mateom Stefanovićem, Sarom Sarić i Matijom Stefanovićem.
Kako je nastao Talas?
Ideja se prvi put rodila početkom 2020. godine na aktivističkom treningu koji je organizovala Asocijacija Spektra u Podgorici. Tu smo kroz radionice i dosta razgovora sa aktivistkinjama i aktivistima iz regiona uvideli važnost ovakvog modela organizovanja. Iako su se podrška i rad cisrodnih saveznica/ka pokazali kao nezamenjivi za našu zajednicu, smatramo da je neophodno da sama zajednica koja sve te probleme oseti na svojoj koži bude ona koja će upravljati radom TIRV organizacije i na taj način osnaživati samu sebe, kako bi se postiglo istinsko oslobođenje. Takođe, primetili smo da srpski TIRV aktivizam neretko zaostaje u odnosu na savremena tumačenja TIRV iskustava i položaja, kao i u modelima radikalne borbe za naše uključenje u društvo. Zbog toga smo od početka Talas zamišljali kao organizaciju koja će na intersekcionalno-feminističkim osnovama edukovati i osnaživati zajednicu, ali i pružiti joj prostor da sama razvija i formuliše svoje stavove.
U Srbiji su već aktivne trans organizacije Egal i Geten. Koji će fokus imati Talas?
Talas je prva organizacija koju vode trans i rodno nebinarne osobe i kojoj je jedini fokus promocija i zaštita prava TIRV osoba, što uključuje i izgradnju jake i organizovane zajednice u Srbiji. Do sada su se organizacije koje rade sa TIRV zajednicom fokusirale na pravnu borbu i na pružanje različitih usluga zajednici. To jeste neophodno i Talas namerava da se aktivno bavi pitanjem zakona o rodnom identitetu, ali smo isto tako svesni da samo pravno regulisanje našeg položaja neće nužno smanjiti diskriminaciju kojoj smo izloženi u društvu. Zbog toga ćemo direktno raditi i na podizanju vidljivosti TIRV osoba i njihovom uključenju u obrazovanje, tržište rada, politički život i druge sfere socijalnog života. Na tom putu posebno ćemo imati u vidu različiti ekonomski položaj svake individue i druge vidove opresije kojima može biti izložena kako bismo izbegli da neki delovi zajednice ostanu nevidljivi. Zato će biti neophodno da se povežemo sa organizacijama i pokretima koji se bave i drugim problemima koji pogađaju i TIRV osobe, ali i da ih ohrabrimo da se same/i uključuju u njih. Ono što često predstavlja prepreku našoj zajednici u ovome jeste njena fragmentisanost i izlovanost mnogih njenih delova. Ona je uslovljena i nejednakim ekonomskim razvojem unutrašnjosti Srbije zbog čega se mnoge TIRV osobe tamo nikad i ne autuju iz straha od potpunog odbacivanja i gubljenja osnovnih uslova za život. Stoga ćemo posebno raditi na osnaživanju i povezivanju zajednice širom Srbije kao i na pritisku na institucije da joj obezbede odgovarajuću podršku i usluge izvan Beograda. Ono što je lično možda najbitnije mnogim TIRV osobama jeste odgovarajuća psihološka i medicinska nega i podrška u tranziciji. Nameravamo da sprovedemo istraživanja koja će utvrditi koje su stvarne potrebe zajednice i kojim delovima zdravstvenog sistema smo nezadovoljni, te na osnovu toga raditi sa institucijama na prevazilaženju ovih problema. Jako nam je bitno da u ovom procesu taj sistem prestane da patologizuje TIRV osobe i počne da nam pruža stvarnu podršku u življenju što autentičnijeg života. No, želimo obrazovati i samu TIRV zajednicu o specifičnostima njenog zdravlja kako bi bila svesnija kakvu medicinsku i psihološku negu može i treba da očekuje, te zaštiti sebe. Na taj način želimo da formiramo održivi TIRV pokret koji neće isključivo zavisiti od NVO organizacija i njihovih finansija.
Kako vidite trenutnu situaciju kada su u pitanju prava trans zajednice u Srbiji?
Sami zakoni koji regulišu položaj i prava trans osoba su unapređeni poslednjih godina, najznačajnije u pogledu promene oznake pola, ali je to i dalje daleko od onoga što bi moglo obezbediti ravnopravnost trans osoba i njihova ljudska prava. Sam zahtev da se prođe hormonska terapija je i dalje izrazito nehuman i, kao procedura koja vodi sterilizaciji, u suprotnosti je sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama. Da bi se uskladilo sa njom kao i sa poslednjom klasifikacijom bolesti Svetske zdravstvene organizacije (gde je transrodnost depatologizovana) potrebno je ukloniti sve medicinske zahteve i ispitivanja na putu do promene oznake pola i primenjivati princip samoidentifikacije. Drugi problem sa zakonom je taj što rodni identitet u njemu nije definisan, a pominje se eksplicitno kao zaštićena kategorija u samo tri zakona (Zakonu o zabrani diskriminacije, Krivičnom zakonu i Zakonu o mladima). Činjenica da se on ne pominje u Zakonu o radu predstavlja veliku prepreku u borbi protiv diskriminacije trans osoba na tržištu rada koja je najčešći uzrok siromaštva, a koje opet drastično otežava ostvarivanje drugih ljudskih prava. Smatramo da su najveći izgledi da se ovi problemi reše kroz usvajanje posebnog Zakona o rodnom identitetu. Pored zakona, veliku prepreku trans osobama u ostvarivanju svojih prava predstavlja društvena diskriminacija kojoj su izložene na svakom koraku, pa i u državnim institucijama koje bi ih u tome trebale podržati. Trans osobe, poučene iskustvima drugih, se retko uopšte obraćaju za pomoć MUP-u (iako se dosta radilo na njegovoj senzitivizaciji), sudu, sistemu zdravstvene zaštite itd. Mnogi nadležni nisu čak ni upoznati sa transrodnošću, pa samim tim ni sa osnovnim pravima i potrebama trans osoba, a dešavalo se da čak i lekari odbiju da pregledaju trans osobu. Onih koji se specifično bave transrodnim zdravljem je izuzetno malo što ograničava pravo na drugo lekarsko mišljenje, a njihova centralizovanost u Beogradu otežava onima iz unutrašnjosti pristup neophodnoj nezi. Ove probleme je najteže rešiti i zahtevaće sistemski rad uz intenzivnu saradnju institucija sa NVO organizacijama koje se bave trans pravima.
Koliko i kako mediji doprinose transfobiji u srpskom društvu i kako to promeniti?
Mediji u Srbiji o transrodnosti izveštavaju na neadekvatan način, služe se uvredljivom i zastarelom terminologijom i uglavnom se to izveštavanje može okarakterisati kao senzacionalističko. Naslovi medijskih tekstova formulišu se tako da im je jedini cilj da privuku i šokiraju čitalaštvo. Tekstovi obiluju stereotipnim reprezentacijama transrodnih osoba i uglavnom se svode na lične priče transrodnih osoba ako je u pitanju vest koja se bavi lokalnim kontekstom, ili na priče iz života javnih i poznatih ličnosti ukoliko je u pitanju vest iz Evrope ili sveta. Teme koje najviše zanimaju novinarke i novinare vezane su za medicinski proces tranzicije čime se zadire u privatnost intervjuisanih osoba i potpuno izostavljaju problemi sa kojima se ove osobe susreću kada je u pitanju trans specifična zdravstvena zaštita. Osim toga insistiranjem na priči o medicinskim aspektima tranzicije zanemaruje se mogućnost da neke transrodne osobe ne žele da pristupe procesu medicinske tranzicije. Iz samih komentara na ovakve vesti može se videti u kojoj meri je transfobija zastupljena u našem društvu i na koji način mediji doprinose porastu transfobije. Premoderacija komentara koji sadrže govor mržnje ili uvrede upućene transrodnim osobama na onlajn portalima ne postoji, a to bi mogao biti prvi korak ka poboljšanju odnosa medija prema TIRV osobama. Korišćenjem terminologije kojom se opisuje transrodnost i poštujući način obraćanja transrodnim osobama mogao bi biti drugi korak ka korektnom i profesionalnom pristupu medija kada je u pitanju izveštavanje o temi transrodnosti. Jedan od načina da se utiče na medije jesu edukativni sadržaji i materijali koje će Talas svakako u nekoj skorijoj budućnosti pripremiti za predstavnike i predstavnice medija, kako bi došlo do unapređenja načina reprezentacije TIRV zajednice u medijima ali i do veće vidljivosti zajednice u javnom diskursu.
Da li vas brinu TERF aktivnosti u Srbiji i kako izaći na kraj s njim?
Srbija je nažalost lider u regionu i kad su u pitanju transfobija u okviru levice i nekih feminističkih krugova. Međutim, trudimo se da se tim problemom bavimo konstruktivno te smo u skladu sa tim pristupili formiranju zajedničke trans i feminističke platforme na regionalnom nivou. Zajedno sa Trans mrežom Balkan, Trans Aid-om iz Zagreba i Asocijacijom Spektra iz Podgorice učestvujemo u projektu čiji rezultat će biti kreiranje strategije za borbu protiv transfobije i jačanje veza sa regionalnim ali i lokalnim feminističkim organizacijama jer smatramo da su trans i feministička borba neodvojive.
Koje aktivnosti možemo očekivati od Talasa u narednom periodu?
Mi smo početkom juna završili sa “Zapljuskivanjem” kako smo nazvali ciklus onlajn radionica i predavanja održanih u maju i početkom juna. To je ujedno bila i prva aktivnost Talasa, koja je usmerena ka zajednici i zahvaljujući kojoj se zajednica okupljala i razmenjivala znanja i iskustva. Predavanja i radionice držale su trans i rodno nebinarne osobe, a imali smo i jednu gošću koja nije deo zajednice ali je svakako osoba koja TIRV zajednici u Srbiji pruža veliku podršku. Tokom meseca ponosa organizujemo i druženje sa zajednicom koje će se održati uživo u zadruzi Oktobar. U narednom periodu nas očekuje rad na trans i feminističkoj platformi odnosno udruživanje sa feminističkim i drugim organizacijama kroz tribine i razgovore. U planu su svakako i nove edukativne radionice i sadržaji ali način realizacije svega toga zavisiće pre svega od epidemioloških uslova i mogućnosti da se zajednica okuplja u zatvorenom prostoru.
Nora Juno Janković (1995)
Rođena sam u Beogradu, a u njemu i živim od svoje pete godine i tu sam završila osnovnu školu i Matematičku gimnaziju. U aktivizam sam formalno ušla sa 17 godina kroz revolucionarno leve organizacije ali sam se vrlo brzo počela primarno interesovati za levi i radikalni feminizam i položaj žena u kapitalizmu. Elektrotehnički fakultet u Beogradu upisala sam 2014. gde trenutno studiram na odseku za Biomedicinsko inženjerstvo. Tamo sam učestvovala u organizovanju studentskih protesta povodom smanjenja broja ispitnih rokova i pisala o tome. Početkom 2019. godine istupam iz levičarske organizacije u kojoj sam do tad bila, iz ličnih razloga, ali i zbog nedostatka odlučnosti da se stane na put svakom seksizmu i patrijarhalnim odnosima moći unutar nje. Nešto kasnije te godine konačno se autujem sebi i drugima kao transrodna žena, nakon četiri godine intenzivnog preispitivanja svog rodnog identiteta i lečenja od depresije. S time se i moj aktivizam i stavovi odaljavaju od radikalno feminističkih pozicija i postaju primarno fokusirani na queer feminizam kao i na borbu drugih marginalizovanih grupa. U tome nastupam nezavisno sve do osnivanja Talasa. Samo autovanje usledilo je nedugo nakon sna u kome sam sebe videla kao devojku po imenu Juno, za koje do tad nisam ni čula, i osećanja vezana za taj san i sliku sebe su bili kap koja je prelila čašu. Kasnije sam počela da koristim ime Nora, po omiljenoj drami Elfride Jelinek „Šta se dogodilo kada je Nora napustila svoga muža ili Stubovi društva“, kako bih se bolje uklopila. Moji prijatelji uglavnom su dobro reagovali na moje autovanje jer nisam bila u stanju biti bliska ni sa kim ko ne bi prihvatao moj rodni identitet, a koji sam suptilno ispoljavala do tad. Za roditelje je to bio potpuni šok, što nije čudno i s obzirom na to da sam rano postala svesna svoje različitosti i snažno se trudila da budem „normalna“ ispunjavajući sva očekivanja njih i okoline. Pritom, to uklapanje i potiskivanje sebe je bilo dodatno intenzivirano tokom osnovne i srednje škole gde sam pretrpela vršnjačko nasilje zbog svoje feminiziranosti. Međutim, ogromno poboljšanje mentalnog zdravlja koje je došlo sa autovanjem i započinjanjem hormonske terapije dalo mi je snage da se izborim sa tim traumama i u potpunosti prihvatim sebe kao i svoj nebinarni identitet. Zbog toga svoj put tranzicije ne volim da definišem kao „muško u žensko“ niti kao ikakvu transformaciju, već kao put povratka sebi, kakva sam oduvek bila, i preuzimanja kontrole nad svojim telom. U tom smislu, svesna da se čak i cis osobe (a pogotovo žene) mogu susresti sa sličnim problemima sa rodom, transrodnost doživljavam i predstavljam drugima kao nešto najnormalnije. To se pokazala kao jako dobra taktika, pogotovo u susretu sa javnošću. U svemu tome najveća podrška mi je bila sama transrodna i lezbejska zajednica i prijatelji, u odnosu sa kojima sam mogla bolje prihvatiti i razumeti svoje atipično iskustvo, kao i dve najbliže prijateljice sa kojima se družim još od pre autovanja. Mladim trans osobama bih štošta mogla poručiti, ali ću se sada zadržati na rečenici koja je označila kraj mog samoprihvatanja: „Uprkos svemu, to ćeš i dalje biti ti.“
Aleksa Milanović (1981)
Rođen sam i odrastao u Kragujevcu, međutim već više od dve decenije živim i radim u Beogradu. Aktivizmom se bavim od 2008. godine i od tada sam volontirao za veliki broj aktivističkih organizacija i neformalnih aktivističkih grupa koje se bave unapređenjem LGBTIQ prava. Učestvovao sam u osnivanju Trans mreže Balkan 2014. godine od kada sam i član njenog koordinacionog tima u kojem vodim program za umetnost i kulturu. Po osnovnom obrazovanju sam geograf, ali sam završio master i doktorske studije u oblasti teorije umetnosti i medija. Radim kao predavač u zvanju docenta, a pored aktivizma bavim se i naučno-istraživačkim radom u okviru koga se pretežno bavim studijama tela i studijama roda u domenu transrodnih i kvir studija. Autor sam dve knjige koje se bave temom transrodnosti: „Reprezentacije transrodnih identiteta u vizuelnim umetnostima“ (2015) i „Medijska konstrukcija Drugog tela“ (2019). Autovanje sam obavio jako davno tako da se više i ne sećam reakcija okoline. To definitivno ukazuje na to da je sve u principu dobro prošlo, ako se dobrim može smatrati to što bliskim ljudima celo popodne morate da objašnjavate zašto se ne uklapate u binarni rodni normativ. Danas to naravno više ni radim jer je prilično iscpljujuće i sva nova poznanstva uslovljavam insistiranjem na tome da je edukacija na ovu temu i više nego dostupna svim osobama koje žele da se o tome informišu te da ne trpim nikakve oblike nepoštovanja ili preispitivanja mog rodnog identiteta. Ljudi to uglavnom poštuju ili me jednostavno zaobilaze. Najveću podršku dobijam od partnerke i naravno od prijatelja koji pripadaju regionalnoj i lokalnoj trans zajednici. Imam tu privilegiju da se krećem u društvenim krugovima u kojima su male šanse da doživim neki težak ili nasilan oblik transfobije. Međutim, ne mogu reći da se uopšte ne suočavam sa transfobijom jer ona svakako oblikuje način razmišljanja i ponašanja većinske populacije, zapravo poznajem veoma malo osoba za koje mogu da kažem da istinski razumeju i prihvataju rodnu različitost bez trunke bilo kakve zadrške. Srećom, danas se sve veći broj mladih osoba uključuje u LGBT aktivizam te verujem da će to doneti neke pozitivne društvene promene i uticati na smanjenje homofobije i transfobije u Srbiji. Od trenutka kada sam ja počeo da se bavim aktivizmom do danas kao najpozitivniju promenu koja se tiče lokalne trans zajednice naveo bih pojavu težnji ka odstupanju od binarnog rodnog normativa i hrabrost mladih ljudi da se autuju kao rodno nebinarne osobe, ali i težnju ka tome da se sve više povezuju sa lezbejskom i gej zajednicom.
Matea Stefanović (1996)
Rođen sam u Leskovcu. Svoje ime sam izabrao vrlo jednostavno – svidelo mi se. Zbog vršnjačkog nasilja sam IV godinu srednje škole završio vanredno što mi je na neki način pomoglo da pronađem sebe na profesionalnom planu. Uvidevši složenost i multidimenzionalnost društvene stvarnosti zanimalo me je ne samo kako društvo funkcioniše, već i zašto funkcioniše na određeni način i kako se to može promeniti. Iz tog razloga 2015. godine upisujem sociologiju na Filozofskom fakultetu u Nišu koju sam diplomirao 2020. godine. Nakon toga dolazim u Beograd sa željom da dam svoj doprinos trans aktivizmu i tako postajem deo organizacije Talas. Sa analiziranjem i istraživanjem sebe počeo sam još od malih nogu i vrlo brzo sam shvatio da nešto “nije u redu sa mnom”. Još kao veoma mali sam ispoljavao klasične indikatore transrodnosti: oduvek sam više voleo odeću, igre, boje koje su društveno predodređene za dečake. Sam proces socijalne tranzicije je počeo krajem osnovne škole u periodu od 2010. i odvijao se sporo i selektivno, sve do godine 2015. godine kada se u potpunosti završio. Tada sam se u potpunosti autovao sebi i (ne)prihvatanje od strane drugih mi je postalo manje važno. Tokom samog tog procesa izgubio sam dosta “prijatelja”, dok samo prihvatanje toga od strane porodice je bilo turbulentno, od iznenađenosti, zbunjenosti, ljutnje, straha pa sve do nadanja da će ta faza proći. Međutim, i sa tako pomešanim jakim osećanjima, shvativši da to nije faza i da to nije nešto što je prolazno, vremenom su prihvatili i postali moja najveća podrška. Pored njih, u velikoj meri kolege i profesori sa fakulteta su bili podržavajući, ohrabrujući i motivišući faktor. Sa medicinskom tranzicijom sam krenuo 2016., nakon završetka prve godine osnovnih akademskih studija, delimično zbog toga što sam tada i mogao da je započnem jer sam imao 19 godina, a donja granica za početak medicinske tranzicije je 18, a delimično zbog akademske sredine koja je bila glasna da su različitosti okej. Svoju medicinsku tranziciju sam završio 2019. godine a u očima zakona sam kao muškarac priznat početkom 2020. Iako sam proces medicinske i/ili socijalne tranzicije, sa sobom donosi mnogo izazova, on takođe donosi i nešto mnogo važnije a to je oslobađanje sebe. Ono što je najbitnije jeste da pre svega sebi priznamo sebe, prihvatimo sebe i shvatimo da ne priznavanje nas od strane drugih nije suštinski validno i važno. “No one is you and that is your power” i zato pre svega volite, cenite i čuvajte sebe, jer ste bitni, vi i vaše postojanje. Sve je u redu sa vama.
Sara Sarić (1993)
Iz Arilja sam iako sam poslednju deceniju uglavnom živela u Beogradu. Pored aktivizma u organizaciji Talas, bavim se režijom i pisanjem, pretežno romana i scenarija. Trenutno je u nastajanju roman naučne fantastike sa radnim nazivom, ‘Ništavila u belom’ dok je scenario za prvu sezonu serije, ‘Gravitacija duge’, napisan i spreman za sledeće faze pretprodukcije. Serija će se baviti životima LGBTI+ likova u glavnim i sporednim ulogama i problematikom koju takvi životi nose u Srbiji. Moje iskustva autovanja su bila uglavnom pozitivna jer sam birala ljude, situacije i uslove u kojima će se desiti dok nisam osetila da sam rekla svim ljudima za koje sam smatrala da treba da čuju vesti od mene. Porodici je trebalo vremena da shvati šta to sve znači ali su od samog početka bili prihvatljivi što je, kao što svaka osoba iz zajednice zna, veoma bitno. Danas veliku podršku nalazim u zajednici jer se u njoj nalaze potpuni stranci koji će vas mnogo bolje razumeti od ljudi koji misle da vas poznaju celoga života. Po sopstvenom iskustvu, tek u susretima sa pojedincima iz zajednice počinjete da shvatate da niste sami i da drugi dele slična ili ponekad ista iskustva, shvatate kako je vaš život zapravo trebao da izgleda i počinjete da idete ka tome sve osnaženiji. Prvo ime koje sam odabrala bilo je pseudonim, Ciri Teron; Ciri po fiktivnoj junakinji Cirila iz serijala epske fantastike Veštac od Andžeja Sapkovskog, i Teron po majci-boginji Šarliz Teron. To ime sam zadržala kao umetnički alter ego koji ću koristiti u budućem umetničkom radu: romanima, serijama, filmovima, etc. Sara je ime koje sam prilično spontano izabrala. Ako bih tražila ikakve poveznice iz života, učiteljica me je tako zvala još u osnovnoj zbog prezimena, a i majka mi je naknadno priznala da je htela tako da me nazove jer je mislila da će da dobije devojčicu, tako da se oko imena napravilo malo sapunice. Poručila bih mladim LGBTI+ osobama da budu strpljive dok pregovaraju sa svakim aspektom svoga života dok traže resurse, ljude i institucije koje će ih ohrabriti i osnažiti da budu ono što jesu. Ja lično osećam da je svet malo bezbedniji svaki put kada neko shvati, prihvati i podeli sebe sa svetom. Neverovatno je važno da čujemo priče jedni drugih. To je i razlog zašto želim da napravim ovu seriju i prikažem toliko različitih borbi kao jednu zajedničku. U društvu koje želi da vas uguši bitno je postojano, ujednačeno disanje. Ako ste na početku svoje autentičnosti ta poruka da je vaša priča važna može delovati kao besmislen optimistični slogan ali nije bitan njen sadržaj bitno je ko ste vi kada je pročitate i nadam se da ćete sve brže i brže pronicati u dublja značenja vaših sopstvenih priča. U zemlji tišine i pozadinske buke ima toliko toga bitnog da se ispriča.
Matija Stefanović (1997)
Veći deo života proveo sam u Valjevu gde sam završio Valjevsku gimnaziju. Trenutno studiram Srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od novembra prošle godine radim u Prajd Info Centru gde me možete naći svakodnevno, ako je neko za bleju. Autovanje sam započeo stidljivo. “Bacao” sam suptilne “hintove”, a onda sam se postepeno otvorio i moji prijatelji su počeli da mi se obraćaju u muškom rodu. Pre nego što sam se autovao porodici, živeo sam kao muškarac u nekim sferama života, tako da sam vodio dvostruki život. Morao sam da budem siguran “da je to to” pre nego što nešto tako veliko i važno kažem mojima. Porodici sam se autovao pre godinu i po dana, putem pisma koje sam pisao godinama. Bili su povređeni što sam to krio, trebalo im je vreme da shvate i prihvate, i, da budem iskren, još uvek radimo na tome. Ali nisu me izbacili iz kuće, nisu bili ljuti, dali su mi priliku da kažem šta imam, i uverenje da će mene i ljubav prema meni uvek staviti ispred svega drugog. Za početak, to je dovoljno. Sada mi se već obraćaju u muškom rodu, gotovo bez greške, i sve lakše žive sa činjenicom da imaju transrodnog sina i brata. Uskoro započinjem hormonsku terapiju testosteronom pa verujem da će i njima tada sve postati više stvarno. Do skora nisam doživeo diskriminaciju na osnovu svog rodnog identiteta. Doživljavao sam je jedino kada bih bio percipiran kao gej muškarac i tada bih doživljavao homofobiju. Međutim, kada sam nedavno izašao u nekoliko online portala sa svojom pričom, zapanjio sam se količinom poruka mržnje i nerazumevanja na koje sam naišao u komentarima. To je bilo otrežnjujuće i dodatno je učvrstilo moju želju da se bavim aktivizmom. Kada sam birao ime, želeo sam neko obično i dosadno, kakvo bi mi dali i moji roditelji. Takođe, muška imena koja se završavaju na -a su imena takozvanog gramatičkog ženskog roda a prirodnog muškog. Ona se menjaju isto kao i, na primer, imenica “žena”, ali označavaju mušku osobu i u rečenici se ponašaju, i druge reči se prema njima ponašaju kao prema imenici muškog roda. U to sam učitao značenje i simobliku koja je meni odgovarala i tako sam postao Matija. Mladim LGBTI+ osobama bih poručio da se nikad i ni za šta ne povinuju cishet očekivanjima. Naš identitet i seksualnost jesu veliki deo naše ličnosti (mogli su da ne budu, ali je baš to cishet društvo učinilo da budu) i kad je tako – onda to treba da nosimo s ponosom. Postoje ljudi koji nas nikada neće videti kao sebi ravne, šta god mi činili. I sa takvim ljudima nema kompromisa. Važno da se ne okrećemo protiv svoje zajednice i svojih ljudi da bismo bili “dobri pederi” u očima onih koji će uvek tražiti razlog da nam uskrate ravnopravnost, da im se ne ulizujemo i ne tražimo njihovu naklonost, jer – ne treba nam. Postoje cishet ljudi koji shvataju pravo svake osobe na autentično postojanje, i postoji LGBTI+ zajednica, i tu ćete uvek naći podršku.
Razgovarao: Predrag Azdejković
Foto: Aleksandar Crnogorac
Više tekstova iz broja 60 – jun 2021. možete pročitati na (Klik na sliku):
Leave a Reply