Moj glas je na ceni


Britanski premijer David Cameron je prošle godine rekao svojoj partiji da „podržava gej brakove ne uprkos tome što je konzervativac, već zato što je konzervativac“

Samo par nedelja od raspisivanja izbora u Srbiji, mene već trese politička groznica. Nije baš da svo (slobodno) vreme provodim uz Twitter, TV i b92.rs, ali pomalo opsesivno pratim svakodnevne najave velikih investicionih poduhvata, predloge za reformu PDV režima za bebe, boju džempera Nikolićevog Cheney-a, i tačnu trasu budućeg Morava-Vardar kanala ne bi li izabrao pravo mesto za kupovinu zemlje čija će vrednost sigurno porasti k’ nebu. Tako je chez nous skoro svake godine. Bog mi dao četiri državljanstva pa je neka izborna kampanja uvek aktuelna kod Pavlovića. Svaku pratim ozbiljno a glasam uredno i na vreme. To smatram kao fundamentalnu građansku obavezu i demokratski imperativ. Pogotovo kao pripadnik raznih manjina u zavisnosti od zemlje, mislim da bi bilo neprihvatljivo da ne iskoristim pravo na glas u odbranu i afirmaciju ličnog i kolektivnog interesa. Među nama dakle da ne čujem tu ogavnu frazu „beli listić“. Sada, kada smo se dogovorili da ćemo svi na birališta, za koga onda? Po tom pitanju mogu da ponudim par mišljenja (pa i saveta), jer postoje očigledne paralele između LGBT politikanstva u Srbiji i, recimo, Britaniji – jednoj od zemalja koje imaju privilegiju mog krojenja njihovih vlada. „Kakva bre paralela“ pitaju se zabezeknuti Srbi koji u svom omiljenom mazohističkom stilu misle da je njihova zemlja na dnu dna i da paralela postoji samo sa jugozapadnom Somalijom. Ti Srbi očigledno nisu skoro prešli granicu niti se sećaju na šta nam je država ličila pre nekih 15 godina. Dakle, kakva paralela? Pa Srbija na ovim izborima je, po pitanju gej prava, tamo gde je UK bilo 1997. kada je Tony Blair postao premijer. Samo 15 godina kaskamo za zemljom koja je toliko gej da još fali samo da se princ Harry venča Carlom Philipom od Švedske? Da, i evo kako.
Prvo, ove godine na delu je pravi LGBT izborni aktivizam. GSA kampanja Bitno je! ohrabruje gej glasače da ne zaboravimo poneti naše samo- poštovanje kada krenemo na birališta. Svoj glas treba da damo samo onima koji su dostojni takve podrške. Čak i ako nismo out, iza anonimne glasačke zavese možemo da glasamo za one koji teže ka društvu koje će učiniti naš budući outing jednostavnijim. Ovakav aktivizam podseća gej glasače da su izbori retko mestu u društvu gde nema diskriminacije – tvoj glas vredi koliko i glas tvojih sugrađana. Shvatanje sopstvene moći dovodi do viralnog aktivizma kroz razgovore sa prijateljima i rođacima. Tvoja sudbina u društvu postaje bitna i za njih, pa nekih milion glasača u Srbiji ocenjuje stranke i kandidate kroz odnos prema LGBT pravima. To od nas čini glasački korpus sine qua non – bez nas nema većine u skupštini.
Drugo, pozicije stranaka polako ali sigurno počinju da liče na matricu soc-demokrata i demo-hrišćana zapadne Evrope circa 1990. Levica u Srbiji već nekoliko godina ima pozitivan pristup gej građanima i čak nas aktivno profiliše kao njihove glasače. U ovu grupu spadaju SPS, LSV i LDP (iako više liberalistička stranka, sticajem unikatno srpskih okolnosti, svrstavam je u levicu). Na drugoj strani je nereformisana paleo-desnica i homofobični populistički seljakluk (SRS, DSS, NS i JS). I u sredini, stranke centra koje su više omnibus grupe širokih interesa nego ideološke skupine (DS, SNS i URS). Ove u centru će, zavisno od toga da li će vladu formirati u koaliciji sa levičarima ili desničarima, oslikati gej pozicije ovih manjih partnera. Zato gejevi skoro ekskluzivno glasaju za levičare, bojeći se desničara u koalicionoj vladi i stvarajući sopstvenu kratkotrajnu koaliciju socijalisti-gejevi-etničke manjine.
Ali ta koalicija traje samo dok onaj prvobitni aktivizam ne urodi plodom. Kada ovdašnjih pola miliona gej Srba bude to otvoreno, naši prijatelji i rođaci neće glasati za kandidate koji nas ne poštuju. Ako svako od nas ima po jednog bliskog roditelja, brata/sestru, par kolega i pet prijatelja, to znači da na svakog gej glasača ide desetak pro-gej strejt glasača. I da prepolovimo taj koeficijent, broj pro-gej glasača u Srbiji bi iznosio 2,5 miliona, ili pola biračkog tela. Tada neće biti nijedne parlamentarne stranke niti realnog predsedničkog kandidata koji će hteti (ili smeti) da bude protiv jednakosti. To se upravo desilo u zapadnoj Evropi proteklih pet godina. Posle reda gubitaka na izborima, britanski konzervativci su se preporodili. Prošlog meseca, premijer David Cameron, politički sin ultra-homofoba Margaret Thatcher, je objavio plan za donošenje zakona pre sledećih izbora kojim bi istopolni parovi dobili pravo na brak. Ovde se ne radi o pravima, već o terminologiji. Već godinama istopolni parovi (kao moj muž i ja) formiramo pred matičarima tzv. društvene zajednice, koje su po pravima i obavezama identične braku. Međutim, došlo je vreme da pred zakonom budemo muževi a ne partneri. Naravno levica to podržava, ali ključna je činjenica da ovakav zakon ne čeka povratak levice na vlast; ovaj zakon je nešto što desničarska vlada s ponosom donosi i (osim par biskupa) društvo podržava. Sam Cameron je prošle godine rekao svojoj partiji da „podržava gej brakove ne uprkos tome što je konzervativac, već zato što je konzervativac“. U međuvremenu, gej glasači polako zaboravljaju traume homofobičnog otrova koji su govorili poslanici desnice pre 20 godina i idu na biračka mesta sa luksuzom izbora. Na sledećim britanskim izborima, glasaću za stranku koja će smanjiti poreske stope, poboljšati investicionu klimu, uložiti u železnicu i agresivno braniti sekularnu evropsku državu od islamista. Mišljenja njihovih kandidata o gej pravima neće biti bitna jer gej prava više nisu predmet rasprave u ovom društvu i ovdašnjem parlamentu.
Jednog dana će tako biti i u Srbiji kada će možda DSS dobiti moj glas. Do tada, neka sede u opoziciji ili čak van skupštine: moj glas ima cenu a moja pravna sudbina bitna je!

Marko Pavlović