Nekada biva zbilja teško naći relevantan i gledalačke pažnje i vremena vredan televizijski izazov sa konsekventnijim queer profilom, a nekada, kao u slučaju sedmica koje su prethodile pripremi ovog broja, ulov praktično sam padne u krilo. E, tada moramo da budemo posebno obazrivi i da biranim rečima i što artikulisanijim sudovima predočima o čemu je tu zapravo reč. Queer Britain, britanska dokumentarna serija, takav tretman svakako zavređuje.

U pitanju je ovogodišnja novina u dokumentarističkoj ponudi BBC-ija (tačnije, kanala BBC3) i krajnje jednostavno postavljena dokumentarna serija savremenog kova čiji se autori iz samozacrtane pozicije prvog lica bave aktuelnim društvenim pitanjima na pitak i lako pojmljiv način, uz dužno poštovanje prema duhu vremena u kome njihovo delo nastaje. Konkretna postavka izgleda ovako – novinar (i autovani gej) iračko-irskog porekla, Rijad Halef, u četiri epizoda isprva iz subjektivističke vizure (i podosta direktnog obraćanja u kameru, a koju katkad i sam drži) istražuje neke od gorućih aspekata života gej/LGBTQ zajednice na britanskom tlu. Teme su očito brižljivo odabrane i pripremane, te Queer Britain pogađa u metu već na tom prvom stepeniku na putu ka gledateljstvu; Halef kreće od diskrepance između gej identiteta i religije, da bi se potom bavio i fenomenima i mukama fizičkog izgleda i predstavljanja (body image), beskućništvom i krajnjom ekonomskom i egzistencijalnom ugroženošću nekih od manje srećnih ostrvskih gejeva, dok seriju završava osvrt na rasizam i vaskoliku isključivost unutar te same pretpostavljane zajednice. Već sada, na osnovu upravo iskazanog, naravno, može se jasno naslutiti još jedan važan adut ovog serijala, a to je rešenost ključnog autora da krene i put svojevrsne samokritike, odnosno, neuvijene detabuizacije u odnosu na opažano i jasno prisutno i u kontekstu same zajednice u čiju odbranu ovaj serijal u načelu bespogovorno staje.

ČITAJTE:  Tom of Finland: Najpoznatiji Finac

Sa ovdašnje tačke gledišta, tj. iz ovdašnjeg okruženja obeleženog mahom deklarativnog, doslovnog i podosta isključivog viđenja aktivizma tako nešto može delovati začudno pa i provokativno. U neku ruku taj utisak ne vara, te posebno druga i četvrta epizoda ovog serijala ostavljaju jaku impresiju otvorene i dobrodošle polemičnosti unutar upravo same LGBTQ zajednice. Netrpeljivost baš onih kojima su barem nominalno usta puna priče o netoleranciji i preke potrebe odvažne borbe protiv iste, eto, prisutna je u Britaniji za kojom barem u zakonodavnom ali i opštem društvenom smislu po tim pitanjima mi zaostajemo nekoliko decenija. Rijad Halef tu snažno (a uz osmeh i krajnje neusiljeno) poentira po nekoliko izrazito važnih osnova – i sama ponuda usamljenih srca i tela na aplikacijama stvorenim za lakše uspostavljanje kontakta među srodnima, zapravo počesto su sigurna luka za mnogopojavni rasizam, naravno, pod krinkom uvek zgodnog koncepta ličnih preferenci. Naglasimo i to da se u slučaju sve četiri epizode do poente i jasnog zaključka stiže u okviru trajanja od samo pola sata programa, nastalog u prikladnim ali očito ne i vanserijskim raskošnim produkcionim uslovima.

S druge strane, Rijad Halef je usredsređen, dovoljno verziran, svestan uslovnosti televizije kao medija, ali i šarmantan i opušten i ljudski nastrojen u kontaktu sa svojim sagovornicima (po troje u svakoj od epizoda, uz desetak „stalnih“ učesnika u vidu kraćih izjava na zadatu temu), što doprinosi komunikativnosti ovog serijala i sa onima kojima finese na kojima se tu insistira barem inicijalno i nisu toliko bliske. Vredi nedvosmisleno pohvaliti i znalački zauzdanu didaktičnost koja najčešće u slučaju ovakvih sadržaja ume da bude odveć tesan okvir i pretežak balast. Queer Britain beleži, pojašnjava onoliko koliko je minimalno nužno, poziva na polemiku, u isti mah koristeći tehničke prednosti doba koje dobrim delom i u značajnoj meri opisuje. Međutim, uz sve osnove za glasne i jasne pohvale, ovo nije delo bez mane; recimo, ume da zasmeta taj (samo)nametnuta postavka da se svaka od priča neizostavno mora završiti u suptilno izloženom ali ipak lako zametljivom optimističnom tonu. Ipak, i tu je reč o sitnoj zamerci TV radu koji pobuđuje pažnju na podosta u samom startu zanimljivih dimenzija i stavki.

ČITAJTE:  Parada Srđana Dragojevića

Na primer, i oni upućeniji će moći (barem na planu trivijalnog i opskurnog, ali, uprkos tome, ne i manje intrigantnog i po temu serijala bitnog) da nauče ponešto o životu raznih izdanaka gej zajednice u Britaniji danas. Naravno, najznačajniji ostaje taj pominjani polemički aspekt ovog serijala, ali Queer Britain ima što-šta da ponudi i površnijim ili manje zahtevnijim gledaocima. I ne samo njima – na dobitku ovde mogli bi da budu i oni koji bi da se okušaju na stvaranja nečega sličnog ili barem na srodne teme. U tom smislu, Queer Britain, kojoj mi odavde jedino možemo da poželimo dug, srećan, berićetan i ovako dostojanstven TV život, jeste pojava koju treba pozdraviti prvenstveno jer na omeđenom prostoru i uz prevladavanja niza krupnih prepreka (političke korektnosti i sličnih dimnih zavesa) vidno doprinosi ukazivanju na planetarnu važnost i usložnjenost identitetskog pitanja LGBTQ podtipa.

Piše: Zoran Janković


Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.