Posve nesrećan izbor Bernara Anrija Levija za jednog od ključnih gostiju u dobroj meri je bacio u senku konkretnu filmsku ponudu ovogodišnjeg izdanja festivala Beldocs; šteta, jer se i ovoga puta imalo što-što zanimljivo i vredno videti tamo. Pa sve i da suzimo vizir samo na ona ostvarenja koja se bave i/ili u značajnijoj meri dotiču pitanja queer identiteta i queer egzistencija. To je bio uvod, te sada možemo da se podrobnije pozabavimo dometima dva filma tog soja koja su se našla u ponudi Beldocsa ovog proleća.
„Kiki“, ostvarenje koje je predstavljano, a potom i percipirano kao svojevrsni nastavak nezaboravnog i (zašto to ne naglasiti odmah?) nenadmašnog dokumentarca „Paris is Burning“, koji je nedavno napunio dvadeset i pet godina, sam po sebi odličan je film uprkos lako donetoj oceni da ipak i u pojedinačnim aspektima i sveukupno gledano zaostaje za onim viđenim u tom slavnom prethodniku. Autori Kikija, rediteljka Sara Jordeno, koja je i napisala scenario, zajedno sa glasovitim, pa i ikoničnim Twiggyjem Puccijem Garconom, otklon u odnosu na očito inspirativni im „Paris is Burning“ svesno iznalaze u svojevrsnom sužavanju fokusa na toj polaznoj, tematsko-motivskoj koti; „Kiki“ se, naime, značajnijim delom bavi isključivo tim skrajnutim i sada već dobrano zaboravljenim uličnim legendama voga, te autohtone plesne ekstravagance koja je u jednom kratkom periodu dovoljno silovito prodrla i u glavni tok, ponajpre zahvaljujući Malcolmu McLarenu i Madonni, ali ipak pre svega zahvaljujući Jennie Livingston, autorki filma „Paris is Burning“.
„Kiki“, premda, kako je već istaknuto, u zasenku maestralnog filma Jennie Livingston, i sa tako suženim fokusom uspeva da na filmičan i filmski uzbudljiv i nadahnjujući način kaže i pokaže dosta toga i mimo voga, kao nedvosmislene motivske kičme ovog, ponovimo, sasvim uspelog ostvarenja. Svako malo, u ispovestima učesnika „Kikija“ provejavaju upečatljivi, dirljivi i nesumnjivo iskreni osvrti na težinu života pod teretom stigme drugačijih (ili atipičnijih) izbora i sklonosti, i to upravo predstavlja i najvažniji diskretni dar koji gledaocima pružaju autori ovim svojim delom. Ovo se odnosi i na krajnje lične potrese ali i na umešnost sa kojim scenarista i rediteljka uspevaju da suptilno ali krajnje efektno, a na ciljanom omeđenom prostoru, naglase i neprolaznu muku beskućništva i ekstremne ekonomske ranjivosti pa i socijalne ugroženosti LGBTQ populacije kako onda, tako i sada. Na sve to, „Kiki“ je pitak, zabavan i zavodljiv film, temeljno ukorenjen u popularnu kulturu i njenu suštinsku i prekopotrebnu komunikativnost i dostupnost, te ni ne čudi što je pobrao podosta festivalskih nagrada (recimo, u Berlinu i na Sandensu, da pomenemo tek one najprominentnije), ali i osvojio bezrezervne simpatije publike kako u svetu, tako i na samom Beldocsu ovog nam leta Gospodnjeg.
„Kiki“ poseduje tu pomalo začudnu ali, čini se, organsku lahorastu notu, što se nikako ne može reći za film „Helmut Berger, glumac“ austrijskog sineaste Andreasa Horvata, u kome on beleži neveselu sadašnjicu nekada voljenog i očaravajućeg Helmuta Bergera. Za potpuniju recepciju ovog takođe izvrsnog ostvarenja ipak je neophodno kakvo-takvo predznanje, stoga i ovo hitro podsećanje – narečeni Helmut Berger sedamdesetih je manekensku karijeru zamenio glumačkom i u tom je periodu, uprkos vidno ograničenim glumačkim kapacitetima, uknjižio nekoliko zapaženih uloga u značajnim ostvarenjima i potonjim filmskim klasicima („Gruppo di famiglia in un interno“, „Ludwig“, „Il giardino dei Finzi Contini“, „The Romantic Englishwoman“, „Salon Kitty“…). Dobar deo zasluga za taj berićetni deo Bergerove glumačke karijere da se pripisati njegovoj podužoj romansi sa velikim Luchinom Viscontijem, koji je u jednom trenutku (a u nemogućstvu sklapanja istopolonog braka) čak i zvanično usvojio/posinio Helmuta Bergera. Nakon Viscontijeve smrti, negde koncem sedamdesetih godina prošlog veka kreće posrtanje njegovog ljubavnika i štićenika – Berger će se ubrzo obresti u brzopoteznim C filmčićima, u jednom trenutku će zaigrati čak i u „Velikom transportu“ Veljka Bulajića! Uslediće godine temeljne autodestrukcije, nekoliko ozbiljnih pokušaja samoubistva, bezbrojnih naleta depresija, kliničkih lečenja i tako sve do današnjeg kuluka po selebriti TV mučionicama, siromaštva i opskurnosti, a što je upravo tačka na kojoj reditelj Andreas Horvath kreće da prati ovog nepovratno posrnulog junaka.
Već tokom prve rolne trajanja ovog filma srećemo Bergera u potpunom rasulu – izobličenog, na pragu osme decenije, u malenom stanu u Salcburgu, okruženog fotografijama i artefaktima iz zlatnih mu dana, u životarenju na rubu iole pristojne i prihvatljive egzistencije, u društvu domaćice koju mu povremeno šalje gradska socijalna služba, a koja mirnim i krajnje diskretnim tonom i načinom izražavanja dopunjuje sliku o jednom golemom padu i gotovo potpunom duševnom i mentalnom urušavanju na koje Andreas Horvath čitavim tokom ovog filma stavlja akcenat. Berger u psihotičkim zanosima, usredsređen na masturbaciju i kakve-takve nove prilike za parazitski način života, u multilingvalnoj pometnji trabunja na razne teme, detaljno razrađujući mnogobrojne teorije zavere, i iz scene u scene potcrtavajući tu gorku sliku o jednoj velikoj samoći i nepremostivoj nesnađenosti. U tom smislu „Helmut Berger, glumac“ je mučan i neprijatan film za gledanje, ali, to mora biti naglašeno, neprijatan u jednakoj meri u kojoj je i umetnički uspeo i upečatljiv i prilično beskompromisan dokumentaristički prikaz posledica jednog silovitog strmoglava, kome se očito kraj ne nazire, a u čijim je posledicama gotovo nemoguće zametiti i kratkotrajne odbleske nekadašnjeg sjaja Helmuta Bergera, te zlosrećne i odbačene Viscontijeve „udovice“ , kako su već tamo sedamdesetih mnogobrojni zvali i označavali. Ovaj film pleni gorčinom, ali i odvažnošću sa kojom se obrušava na krhkost kao jednu od suštinskih odrednica svačije egzistencije, a to je okvir koji snažno nadilazi granice i queer filma i biografski ustrojenih dokumentaraca.
Piše: Zoran Janković
Leave a Reply