Domaći mediji su izvestili da je Vlada FBIH prihvatila zahtev za legalizaciju istopolnih brakova, tj. da će Federalna vlada imenovati radnu grupu koja će analizirati propise u okviru kojih istopolni pravi mogu ostvariti prava koja proizilate iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tim povodom razgovarao sam sa Lejlom Huremović, koordinatorica programa u Sarajevskom otvoreno centru.

Vlada FBiH je prihvatila zahtev za legalizaciju istopolnih brakova. Da li možeš da nam objasniš šta to konkretno znači?

Zapravo je važno naglasiti da nije prihvatila direktno zahtjev za legalizaciju istospolnih brakova, već je prihvatila zahtjev da se formira radna grupa koja bi radila na izradi zakona o istospolnom partnerstvu. U narednom periodu, nadamo se što prije, bi trebala da bude formirana ta radna grupa, a ono što je nama važno jeste da budemo dio te grupe, budući da se kao organizacija već godinama bavimo različitim prijedlozima modela pravnog regulisanja životnih zajednica osoba istog spola, i vjerujemo da možemo pružiti potrebnu ekspertizu.

Koliko je u stvari Bosna i Hercegovina daleko, odnosno blizu legalizaciji istopolnih brakova?

Jako je teško odgovoriti na pitanje koliko smo blizu ili daleko. Rekla bih da smo na dobrom putu a to pokazuje i ova odluka Vlade Federacije BiH. Ispred nas je sada velika borba za prepoznavanjem važnosti da se jedan ovakav zakon izradi i izglasa što prije, budući da su istospolni parovi realnost bosanskohercegovačkog života, bili vidljivi u javnosti ili ne.

Šta ćemo sa Republikom Srpskom u tom kontekstu istopolnih brakova?

Nažalost naša realnost je takva da nam je politički sistem jako razjedinjen, a pitanje pravnog regulisanja života osoba istog spola bi bila na nivou entiteta, kao što su i porodični zakoni. Mi ćemo se, naravno, truditi i raditi da se ovo pitanje reguliše u cijeloj državi, i želimo da vjerujemo da će donošenje Zakona u jednom entitetu pogurati da se ova pravna regulacija desi i u ostalim dijelovima države.

Da li možeš da nam objasniš kakva je realna situacija za LGBT osoba u BIH, naročito razlike između FBiH i Republike Srpske?

Uopšte ne bih govorila razdvojeno o tome kakva je situacija u jednom, odnosno drugom entitetu. Mi živimo u Bosni i Hercegovini, i vrlo je važno da ne podrivamo te podjele koje se već svakako koriste kroz vladajuću politiku, kojoj i odgovara produbljivanje razdvojenosti, jer se na njoj bogate. Ukoliko poredimo kako je bilo prije 10 godina i kako je danas, situacija definitivno jeste bolja, međutim nije ni blizu zadovoljavajuće. Pogotovo kada govorimo o manjim gradovima. LGBTI osobe se još uvijek susreću sa izazovima prilikom autovanja, doživaljavaju nasilje i diskriminaciju. Srednjoškolci/ke su izloženi bulingu u školi, a LGBTI radnici/ce mobingu i ucjenama. Iako su se institucije krenule baviti pravima LGBTI osoba, još uvijek je to nedovoljno da bi se smanjilo nasilje i diskriminacija. Ipak raduje me činjenica da je sve više LGBTI osoba aut i da se bore i nedozvoljavaju da ih se vrati u četiri zida.

Srbija ima jednu versku instituciju koja je najglasnija i koja se za sve pita, dok vi u BIH imate tri? Koliko je to prepreka u ostvarivanju prava LGBT osoba?

Istraživanja koje je radio Sarajevski otvoreni centar pokazuju da u LGBTI zajednici postoji veliki broj vjernika/ca i to ne smijemo zaboraviti. Postojanje vjerskih insititucija, jedne ili više, ne smije značiti restrikcija nečijih prava. Ali ukoliko gledamo situaciju u regiji, za očekivati je će vjerske zajednice pružiti otpor ostvarivanju prava LGBTI osoba. U tom pogledu nije važno je li to jedna ili više njih koje pružaju otpor. U Srbiji je dovoljno jedna koja je jaka da može da čini prepreku, i to je tužno. Tome će jednom morati doći kraj, jer je i više nego licemjerno da vjerske institucije promovišu ljubav i poštivanje, a onda to rade selektivno.

Po ILGA Rainbow mapi BIH ima 1 procenat više od Srbije, ali već godinama u nazad nema preteranog napretka ni kod nas ni kod vas?

Kada se uporedi stanje od prije pet godina, mnogo toga se poboljšalo. Naravno, to ne znači da nema još mnogo pitanja na kojima treba raditi. Ali imajući u vidu da se generalno u svijetu zaokrećemo u desno i da je sve više fašista na vlasti, bojim se da ne krenemo unazad, i zbog toga smatram da je trenutno kao nikad dosad važno nastaviti borbu i pružati otpor. Ako ćemo slikovito, medijsko izvjestavanje o LGBTI temema se znatno poboljšalo, godinama se radi na edukaciji različitih državnih službenika/ca, zakonodavstvo je jednim dijelom promijenjeno, tako da, ima napretka.

Da li su se stvorili uslovi za pravu Paradu ponosa u Sarajevu ili nekom drugom gradu u BIH? Šta se s tim dešava?

LGBTI aktivizam u BiH je mnogo mlađi nego je to slučaj u komšijskim državama, pa je s tim u vezi i logično da kaskamo kada su u pitanju neki aktivistički poduhvati. Do sada niko nije ni pokušao organizovati povorku ponosa. Ipak, smatram da je važan svaki izlazak na ulicu, hoće li biti nazvana povorokom ili ne, jer šta je to šta čini PRAVU povorku ponosa, zapravo. Moramo se vratiti onome šta ona zapravo jeste, a to je protest, politički, kao i svaki drugi. Protest iz nezadovoljstva trenutnim stanjem. Povorka ponosa ima ogromnu moć da poveća vidljivost i da se putem nje skrene pažnja na važnost poboljšanja stanja prava LGBTI osoba. I to treba iskoristiti. Mi već godinama na različite načine izlazimo na ulicu, i u tom pogledu, mogu samo reći da ćemo nastaviti biti vidljivi i da ćemo se nastaviti boriti na sve moguće načine.

Kako bi opisala LGBT aktivističku scenu u BIH? Da li Sarajevski otvoreni centar još uvek, hajde to da nazovemo ima monopol na sceni?

Sarajevski otvoreni centar definitivno jeste najvidljivija organizacija, koja je prepoznata kao jedna od prvih adresa na koju se zajednica ali i institucije obraćaju. No, to ne znači da je jedina koja djeluje i koja čini promjene. Postoje i druge organizacije koje su vrlo važne i koje mnogo rade na poboljšanju stanja prava LGBTI osoba. Nažalost, jako je teško djelovati, pogotovo u manjim gradovima, i mislim da imamo problem sa opstajanjem drugih organizacija. Tome naravno doprinosi i generalno loša ekonomska situacija u državi i ogroman odliv ljudi iz BiH, pa tako i aktivista/kinja. Uvijek budem tužna kada neka organizacija prestane sa radom, pogotovo u drugim gradovima, gdje smatram da je neophodno da imamo lokalne organizacije, jer je teško djelovati iz jednog grada i raditi sa zajednicom iz cijele BiH. Kvart iz Prijedora, Tuzlanski otvoreni centar, Fondacija CURE i drugi pojedinačni aktivisti/kinje mnogo doprinose aktivizmu i boljem životu LGBTI zajednice.

Koji su planovi SOC-a za naredni period kada su u pitanju LGBT prava?

Mi ćemo se u narednom periodu posvetiti borbi da se pravno reguliše pitanje života parova istog spola, te zakonom o rodnom identitetu, budući da je neophodan kako bi se poboljšalo stanje prava trans osoba u BiH. Takođe, nastavljamo raditi sa LGBTI zajednicom na jačanju kroz radionice i druženja, te pružanja besplatne psihosocijalne i pravne pomoći, i radu sa drugim organizacijama iz cijele BiH. Nastavljamo educirati različite ciljne grupe (policiju, sudije/tkinje, tužitelje/ljice…) u cilju boljeg razumijevanja i pristupa zaštiti LGBTI osoba.

Merlinka festival u Sarajevu se organizuje već šest godina. Šta nam možeš reći o tome i razvoju Merlinke u Sarajevu?

Za nas je Merlinka vrlo važan festival. On je jedan od najvidljivijih događaja u sklopu našeg rada i predstavlja važan mehanizam borbe. On nikada za nas nije bio samo festival filma, uvijek je iza sebe nosio i nosi političku poruku. Poruku da LGBTI osobe nisu jednake u ovom društvu i da se još uvijek suočavaju sa različitim problemima, diskriminacijom i nasiljem. Festival je bio napadnut 2014. godine, i taj slučaj još uvijek nije riješen, što nam govori upravo da moramo još više i jače djelovati. Festival Merlinka je za nas postao mjesto otpora i snage. Kada smo 2014. godine nastavili program nakon napada, mi smo jasno poručili da smo tu, da nas nije strah i da ćemo se nastaviti boriti i pružati otpor. Merlinka je prerasla u jedan veliki festival gdje za dva/tri dana prođe preko 500 ljudi i što je najvažnije zajednica ga je prepoznala kao važan prostor. Ponosna sam na našu ustrajnost i na izgradnju jednog ovakvog festivala. Vidimo se na sedmom po redu, koji će biti održan od 31. januara do 2. februara 2019. u Sarajevu.

Related Posts

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.