Krajem stare nam i sada tako daleke 2021. godine dođoh na ideju da očistim svoje društvene mreže od suvišnog kontenta. I budući da je kod mene sve ili-ili, tako pauziranje, skrivanje i ostale politički korektne varijante nisu dolazile u obzir. Prestao sam da pratim više od 300 ljudi na instagramu, sa fejsbuka sam uklonio više od 400 ljudi. Želim da se u 2022. godini što više mogu okružim samo onim što me inspiriše. Nemam vremena za ljude do kojih mi nije stalo, iako imam sve vreme sveta za čovečanstvo. I što sam više brisao, tako su aplikacije preporučivale sve više i više ljudi, valjda u strahu da prevelika virtuelna usamljenost ne ugrozi moje psihičko zdravlje.

Imena koja su platforme nudile vraćala su me u prošlost, u tragove vremena koje još uvek pokušavam da iščetkam sa sebe. Najveću magnetnu silu nosili su Boban Stojanović i Helena Vuković. Gde su sada ti ljudi? Da li su im ideali evoluirali kao digimoni?

Zamislimo da smo još uvek u 2016. godini i da mediji bruje o nekakvoj tuči između pripadnika Egala i srpskog Prajda. Znam: hajde ne! Ali, samo na tren. Dakle, bif je drugim rečima između Helene i Bobana? Bilo mi je zaista teško – na više nivoa svesti – da shvatim zašto bi između dve organizacije koje se bave ljudskim pravima došlo do fizičkog obračuna, ako je to uopšte bilo tačno. Ali dobro, nije me to toliko ni zanimalo, koliko mi je bilo stalo da ispred amsterdamske organizacije Pride Photo ostvarim saradnju sa srpskom LGBT+ scenom.

Naime, Pride Photo, koji je u to vreme vodio Juri Kempen, prikupljao je umetničke fotografije sa parada širom sveta, pa zatim opet širom sveta organizovao izložbe istih, birajući pritom najbolju. Na taj način dolazilo bi do razmene iskustava, ljudi bi imali priliku da zavire u neko drugo društvo, fotografije bi pokretale razgovor, a na kraju se ne može zanemariti ni njihova zaista umetnička vrednost. Nakon uspešno organizovane izložbe u Bolonji, Pride Photo mi je dao odrešene ruke da izaberem sledeću destinaciju, i ja predložih Beograd.

Stupio sam u kontakt sa Snežanom Ćuruvijom, jer dođoh na ideju da izložbu organizujem u okviru festivala Mikser. Ne sećam se tačno koju je funkciju ona tada obavljala, valjda PR ili slično. Lako smo komunicirali. Imali smo skelet celokupnog događaja i polako smo dogovarali detalje. Ruku na srce, ovi iz Pride Photo-a su me smarali i vikali: još detalja, još detalja!, a Snežana se trudila da mi prosledi što više informacija. A znate li kada je krenulo po zlu? Kada evropska organizacija treba sa srpskom organizacijom da razgovara o novcu.

ČITAJTE:  Estetika postojanja: Obećanje lepog života u kofi

– Je l misliš da ova iz Miksera hoće lovu? – pitala me je koleginica.

Zaista mi nije tako delovalo. Da jeste, verujte da bih rekao bez problema.

Kada sam jednog jutra ušao u kancelariju, sav mokar od rutinske amsterdamske kiše, direktorka Pride Photo-a se još dodatno popišala po meni, traživši mi da joj posle izložbe obezbedim koktel, i u okviru njega još jednu, mini-izložbu najboljih slika sa Miksera; Pride Photo bi voleo i dva ili tri govornika: najpre Vedranu Rudan (čemu sam se radovao), zatim nekoga koga ne bih da imenujem, a o trećoj osobi su još uvek razmišljali. I sve bi to bilo lagano, da nisu nagovestili da bi voleli da organizaciju koktela sa mnom podeli Boban Stojanović, tj. Prajd.

Pokušao sam da ih odvratim od toga, najpre sugestivno, a zatim i rečima koje ne bih pominjao ovde. Ali mi nije pošlo za rukom.

Boban je odgovorio spremno, mejlom koji je želeo više detalja. Istovremeno sa njegovim mejlom, stigao je i mejl od Miksera, u kome kažu da će Pride Photo deliti izložbeni prostor sa Egalom. Pride Photo se obradovao, budući da je njihova izložba nosila naziv GenderBender. Došli su na ideju da treći govornik bude Helena Vuković iz Egala. Stekao sam utisak da Snežana iz Miksera nije bila oduševljena idejom o saradnji sa Bobanom iz Prajda. Pokušao sam da i to predočim Holanđanima, i podsetio ih da je Snežana ta koja sada čeka naš mejl sa detaljima. Bilo je bitno ne rasplinuti se, a to je upravo ono što su radili. Hteli su sve i hteli su to tad. U jednom neformalnom razgovoru koji je usledio objasnio sam Pride Photo-u da su u Srbiji Prajd i Trans Prajd održani odvojeno, i da ljudi iz Egala nisu zadovoljni organizacijom Prajda. Drugim rečima, nije mi se dopadalo to što će se na mojoj izložbi pod istim krovom u isto vreme naći i Boban i Helena. Nisam želeo negativnu energiju.

ČITAJTE:  Ubice iz “naših redova”: Mediji i seksualna orijentacija ubica

Helena se ubrzo javila i rekla da se oporavlja nakon operacije, zbog čega neće prisutna kada izložba bude održana. Boban se takođe javio, mejlom u kom je potvrdio da bi Prajd podržao izložbu logistički, ali i da bi voleo da zna koliki je budžet za koktel, da li postoji budžet za bustovanje ili promociju, i da li postoji budžet za promo-materijal za novinare. Holanđani su se ismejali kada sam im prosledio taj mejl.

– On NE SME da zna koliki je budžet.

Jasno. Ali Bobanu je već rečeno da će direktorka Pride Photo-a stupiti u kontakt sa holandskom ambasadom u Srbiji i da će ih zamoliti da podrže projekat. I Boban je u mejlu najavio da će i sam da svrati do ambasade i da bi voleo da ima informacije koje mi je tražio.

– On NE SME da svraća do ambasade! Reci mu da se ne meša i da nikako ne traži još više para. Sjebaće nam sve.

I čestitam. Upravo smo došli u središte one stare predrasude (da li je predrasuda?) da ne treba verovati (srpskim) organizacijama koje se bore za zaštitu ljudskih prava. Komunikacija je pretila da se zaustavi pošto je svako čekao na svačiji odgovor. Mikser je želeo da zna logistiku, a Pride Photo cenu logistike. Boban je želeo da zna kojim budžetom raspolaže, a trebalo je da mu ja objasnim da niko od njih neće videti budžet i da će računi za naplatu biti ispostavljeni meni, tj. eventualno holandskoj ambasadi. Helenu je klasično bolela pička. Kada je rekla da neće gostovati, interesovanje za Egal je prestalo. Pokušao sam da ih podsetim da Helena nije Egal, i da to što ona neće biti tu, ne umanjuje značaj celog tog GenderBender projekta.

– Šta on ima da se brine koliki je budžet. Mi ćemo sve platiti, ma koliko da košta. To je novac koji on neće videti.

Kada je atmosfera u kancelariji prerasla u Vi, Srbi, odlučio sam da se povučem.

Ali hajde da se vratimo još malo u prošlost, u neku 2011, 2012. godinu. Tako nekako. Znam, znam, ali samo na sekund. Ja klinac, možda i maloletan, Dorćol, negde ispod mene kancelarija Prajda (kancelarija, neki ofis, nešto, ne znam), lupam im na prozor dok ga Boban nije otvorio.

ČITAJTE:  Saveti za sigurniji online dating

– Ćao Bobane, voleo bih da se bavim aktivizmom, je l mogu kod vas?

On se nasmejao i rekao da nećemo o tome na ulici, nego da dođem kod njega u stan, negde kod Bajlonija. Dok sam mu se ja (klinac, još uvek u ormanu) divio što ne krije to što je jeste, on mi je govorio o budžetu Prajda i o tome koliko tu novca nedostaje. Objašnjavao je da u aktivizmu nema para, i da treba da prihvatim njegov skoro roditeljski savet, pa da se klonim takvih poslova ako želim da razmišljam o svom blagostanju. Kada sam mu rekao da se potajno viđam sa jednim Holanđaninom, i da nameravam da uskoro pobegnem u Amsterdam, pitao me je da li želim i mog Holanđanina da uključim u moje snove o borbi za ljudska i manjinska prava, da li bi bio spreman da podrži neki od eventualnih projekata. Kad smo se rastali, rekao mi je da smo vrlo slični, da je on bio isti kao ja. Dao mi je svoju knjigu i napisao neku posvetu.

A sad moram da se vratim iz te prošlosti. Da se podsetim da Boban i ja nismo slični. Da smo slični, verovatno se nikada ne bih vratio iz Holandije. Nismo slični. Valja to staviti na plafon iznad kreveta. Ne zato što ne želim da budem kao Boban Stojanović, već zato što ne želim da budem osoba koja je poprimila takve kvalitete. Saturn više nije u Jarcu, sad je u Vodoliji. Da li znate šta to znači? To znači da ako sami ne prestanete da gledate samo svoje dupe, život će vas ubrzo naterati. Ne želim da završim ovaj tekst rečima: ne budi kao Pride Photo, ne budi kao Boban. Niti je rešenje u bekstvu. Već da poželim da kao društvo shvatimo da u aktivizmu ni ne treba da bude para, i da prema generacijama koje dolaze svi mi – bez obzira kako se definišemo i da li šetamo zajedno ili ne – imamo moralnu dužnost da budemo aktivisti, makar to bilo na najmanjem ličnom nivou. Makar to bio samo optimizam.

Više tekstova iz broja 64 – februar 2022. možete pročitati na (Klik na sliku):


Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.