Krajem prošle godine u izdanju sarajevskog Buybooka pojavila se knjiga Od demedikalizacije do istopolnih brakova: Novija istorija homoseksualnosti i transrodnosti Zapadnog Balkana koju su zajedničkim snagama napisali Saša Gavrić i Jasmina Čaušević. Knjiga nije pisana kao akademska publikacija te je namenjena svima onima koji žele da se upoznaju sa istorijom LGBTI pokreta na našim prostorima. Knjiga se može naručiti preko sajta Buybooka, a uskoro će biti dostupna na makedonskom i engleskom jeziku i u knjižarama u Zagrebu i Beogradu, a može se downloadovati na sajtu optimist.rs

Kako ste došli na ideju da napišete Noviju istoriju homoseksualnosti i transrodnosti Zapadnog Balkana?

Saša: Od kako se od 2016. godine više ne bavim LGBTI aktivizmom full time i profesionalno, imao sam priliku da razvoj LGBTI pokreta posmatram sa određene distance. Život na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji su mi otvorili i nove vidike na našu zajedničku prošlost na Zapadnom Balkanu. Uvidjevši da 2020. obilježavamo 30 godina od kako je Svjetska zdravstvena organizacija 17. maja 1990. godine uklonila homoseksualnost sa liste bolesti, zaključio sam da je to pravi povod da se upustim u ovaj ambiciozni poduhvat. Jasmina i ja smo proveli nekoliko fantastičnih godina radeći zajedno u Sarajevskom otvorenom centru, te je ona bila prirodni odabir za ko-autoricu.

Jasmina: Kako i Saša i ja volimo red i da je znanje lepo posloženo (to je zato što smo oboje device u podznaku) cilj nam je bio da na jednom mestu sakupimo većinu toga što je već pisano o LGBTI temama na prostoru nekadašnje Jugoslavije i da kontekstualiziramo promene u društvu koje su dovele do značajnih pomaka u medicinskom i pravnom odnosu prema LGBTI ljudima.

Koliko vremena i energije vam je bilo da prikupite sve informacije?

Saša: Od samog početka znali smo da ne želimo proizvesti naučnu studiju, koja će biti objavljena u nekom naučnom časopisu u regiji ili Evropskoj uniji, nego da nam je cilj da objavimo publicističku knjigu, knjigu koja našu prošlost sagledava na analitičan i akademski način, ali informacije, činjenice i sam tekst predstavlja jednostavno i svima dostupno. Kada imaš jasnu viziju, onda samo proces istraživanja i pisanja ide jednostavno.

Jasmina: S obzirom da oboje poslednjih desetak godina intenzivno čitamo i pratimo sve što ima veze sa LGBTI temama, mislili smo da će proces rada na knjizi biti brži i lakši. Naravno, prevarili smo se. Kako bismo popunili praznine u znanju, pretraživali smo baze tekstova, ali se ispostavilo da generalno ima malo naučnih tekstova o LGBTI temama. Albanija je bila poseban izazov, jer smo pronašli tek nekoliko tekstova na koje smo mogli da se referišemo. Zato smo se obratili za pomoć ljudima iz regije, koji su odvojili svoje vreme i pomogli nam da se izborimo sa problemima na koje smo nailazili u pisanju. Sve smo ih naveli u Uvodu, i hvala im još jednom. Naizmenične nervne slomove i međusobna tešenja od februara do novembra 2020. ovom prilikom neću spominjati.

ČITAJTE:  Reditelj filma “Stonewall”: Roland Emmerich

Često čujemo taj defetistički glas unutar LGBT zajednice da se ništa nije promenilo. Sada kada ste prošli kroz istoriju koliko je ta promena?

Saša: Sve je pitanje perspektive. Ako mene lično pitate, promjene se zasigurno dešavaju presporo i postavlja se pitanje koliko ću još morati čekati da se brak sa mojim suprugom, sklopljen van BiH, prizna u državi čiji sam državljanin. Da li ću dočekati penziju i starost a da moja domovina ne priznaje moju porodicu? No, ako se odmaknem i razvoj pogledam sa distance, onda je napredak vrlo jasan. Prije tri decenije medicina bi nas smatrala bolesnim a i policija bi imala osnov da nas proganja, a danas institucije države imaju obavezu da nas štite od nasilja te je diskriminacija na osnovu naše seksualne orijentacije ili rodnog identiteta zakonski zabranjena. Ipak, društveno prihvatanje ide sporije, a LGBTI osobe imaju i veću šansu da žive u siromaštvu, zbog odbacivanja i isključivanja.

Jasmina: Nekome ko danas živi u strahu ili trpi nasilje u porodici, školi, na poslu, gde god, malo znači to što su prava LGBTI osoba generalno na daleko višem nivou nego što su bila pre tridesetak godina. Ipak, struktura zaštite se uspostavila i do podrške – institucionalne ili one koja dolazi iz zajednice – danas je mnogo lakše doći nego i pre samo desetak godina.

Da li možemo govoriti da je svuda na Zapadnom Balkanu situacija ista ili imamo neke svetle primere u različitim oblastima?

Saša: Ako gledate iz vana, onda je sigurno situacija manje-više ista u svim zemljama. To pokazuju i mnogobrojna istraživanja koja se rade o stavovima građana i građanki, ali i među samom LGBTI zajednicom u ovim zemljama. Rezultati tih istraživanja ne pokazuju velike razlike. Ipak, u svakoj od zemalja ima pozitivnih primjera. Tako se npr. u Crnoj Gori 2020. usvojio zakon o istospolnim zajednicama, a i ministrica Čomić je najavila izradu zakona i za Srbiju. U Tirani već godinama djeluje sklonište za LGBTI osobe žrtve nasilja, što je jako važan poduhvat. U Sjevernoj Makedoniji je konačno usvojen LGBT-inkluzivan zakon o zabrani diskriminacije. I takvih pozitivnih primjera ima širom regije. Naše istraživanje je svakako pokazalo da najveći broj pozitivnih inicijativa ali i negativnih dešavanja jeste dokumentovan u Beogradu, što uopšte ne iznenađuje, imajući na umu značaj ovog grada u našoj regiji.

ČITAJTE:  Filip Kocevski: Vreme je za slogu i saradnju među LGBT+ aktivistima

Jasmina: Ja ću navesti jedan primer koji me je potpuno fascinirao. U jednom od tekstova smo naišli na podatak da je Komunistička partija Jugoslavije još 1949. godine, dakle u vreme intenzivnog progona homoseksualaca, raspravljala o dekriminalizaciji. U tadašnjem Ministarstvu pravde jedna grupa pravnika predložila je potpunu dekriminalizaciju istospolnih odnosa u Jugoslaviji. Polazišna ideja je bila ta da je zaštita seksualnog morala buržoaski, zastareo i koncept koji je opterećen religijom, i da se moderno socijalističko društvo ne treba mešati u seksualni moral građana i građanki, osim kada država mora da kažnjava slučajeve nasilja ili zloupotreba nad konkretnom osobom. Nažalost, veći deo pravosudne struke suprotstavio se ideji dekriminalizacije i tražio je da se krivično delo “protuprirodnog bluda” zadrži i u budućem Krivičnom zakoniku. Ova je zaista bila sjajna inicijativa grupe pravosudnih stručnjaka i mogla je biti revolucionarna, da se u raspravu nije uključilo i tadašnje Ministarstvo unutrašnjih poslova sa tvrdnjom da su homoseksualci kriminogeni elementi koji kvare omladinu.

Sve države bivše SFRJ sada imaju Paradu ponosa. Šta bi bio naredni korak?

Saša: Na pravnom i političkom nivou, države sada moraju urediti još najmanje tri stvari. Prvo, istospolna partnerstva i brakove. Drugo, potpuno pravno priznavanje trans identiteta u skladu sa principom samoizjašnjavanja i potpune depatologizacije, uz pružanje adekvatne podrške u slučaju medicinske prilagodbe spola. I treće, promjena pravnog i medicinskog odnosa prema interspolnim osoba, a naročito interspolnoj djeci. Paralelno uz ove normativne promjene, neophodno je jačati i širiti LGBTI pokrete, raditi na vidljivosti i društvenom prihvatanju. Pravna dostignuća nam ništa ne znače ako LGBTI osobe nisu slobodne da ih i koriste u svakodnevnom životu.

Zapadni Balkan prati sporost kad je u pitanju napredak u oblasti LGBT prava. Koliko će nam godina, decenija, vekova biti potrebno do pune ravnopravnosti?

ČITAJTE:  Sense8 mašina: Jamie Clayton

Saša: Ne vjerujem da bilo ko ima odgovor na ovo pitanje. Važno je imati na umu da napredak u pravcu potpune ravnopravnosti LGBTI osoba nije linearnog karaktera. Moramo biti spremni da ćemo možda u budućnosti morati braniti i do sada postignuti nivo ravnopravnosti. Ako sagledamo šta se dešava npr. u Mađarskoj ili Poljskoj, onda vidimo da desničarski pokreti koriste svaki povod, da ograniče daljni razvoj. S toga, važno je da zajedno jačamo LGBTI pokrete, da djelujemo politički i strateški, gradimo partnerstva sa drugim pokretima unutar civilnog društva. Moramo stvarati prostor za nove generacije aktivista i aktivistkinja i da svoje mreže širimo na političke stranke, sindikate, medije i sve važne aktere političkog sistema, kako bismo ga iz unutra mijenjali i ne bi ostali na margini političkih procesa, a samim time i meta napada.

Jasmina: Da ne bismo otvarali pitanja šta je uopšte ravnopravnost, kome i zašto nikad praktično neće biti dostupna, ja ću samo reći da ni jedno zagarantovano pravo ne smemo uzimati zdravo-za-gotovo i da aktivistkinje i aktivisti, kao i svi mi uostalom, stalno moramo biti budni i na oprezu kako bi se reagovalo na bilo kakvu najavu ograničavanja prava.

Koje događaje u našoj LGBT istoriji na Zapadnom Balkanu bi izdvojili kao najvažnije?

Saša: Nemoguće je odrediti događaje koji su za sve nas važni. Ali meni lično važno je sjećanje na prajd u Beogradu u 2001. godini i Sarajevo Queer Festival 2008. godine, koji nas podsjećaju na našu ranjivost, ali na to da su neki aktivisti i aktivistkinje prije nas morali donijeti žrtvu da bi mi danas ipak uživali u određenom napretku. Takođe, važni su mi prajdovi u Skoplju i Sarajevu 2019. godine, kojima je zatvoren krug organizovanja velikih javnih događaja u našoj regiji, dva vesela dana u ponekad tmurnoj balkanskoj realnosti.

Jasmina: Ovo je teško pitanje. Od svake pojedinačne dekriminalizacije homoseksualnog čina na nivou pojedinih republika u SFRJ, preko svih queer događaja u kulturi, do 11. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i uklanjanja rodnog identiteta sa liste poremećaja mentalnog zdravlja.

Razgovarao: Predrag Azdejković

Više tekstova iz broja 58 – februar 2021. možete pročitati na (Klik na sliku):


Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.