Pop pevačica, gej ikona i seks simbol osamdesetih, Marina Perazuć, učestvovala je na drugoj Paradi ponosa u Podgorici koja je prošla bez ikakvih incidenata. Tokom svoje karijere podržavala je borbu za LGBT prava u bivšim republikama SFRJ, te je pevala na Paradi ponosa u Zagrebu i podržala Nedelju ponosa u Beogradu. Tim povodom razgovarali smo sa Marinom Perazić.

Kakvi su vam utisci sa Parade ponosa u Podgorici?

Konačno sam udarila pečat svoj dosadašnjoj podršci u medijima, nastupima u okviru Prajda ili po gej klubovima. Ovom šetnjom moj stav je dobio pravu težinu. Osjećala sam se zaista veličanstveno. Bila sam jako sretna i ponosna na sebe što sam imala dovoljno hrabrosti da to uradim, jer je postojao rizik da će netko iskaliti svoj bijes na meni kad se Prajd završi. Na našu veliku sreću policija je savršeno obavila svoj zadatak. Bila su prisutna puna tri dana, 24 sata na svakom mjestu gdje sam boravila, ispred moje hotelske sobe, ispred kancelarije Queer Montenegra, ispred mjesta gdje sam navečer nastupala, čak su me po direktivi svojim kolima odveli do aerodroma. Jako sam im zahvalna što su zaštitili, kako mene, tako i ostale goste iz LGBT organizacija iz čitavog regiona.

Često podržavate LGBT manifestacije, te vas pojedini nazivaju balkanskom Cindy Lauper i od strane GayEcho portala 2011. godine proglašeni ste za gej ikonu godine. Da li vam ljudi to uzimaju za zlo?

Vrlo sam ponosna na svoju titulu „gej ikone“. Mnogo ponosnija nego što sam ikada bila na nekadašnju tilulu „sex simbola“. Način na koji mene doživljava gej populacija je mnogo prijatniji i uzvišeniji nego kako me gledaju tzv. strejteri, koji me dovode u situaciju da se često puta osjećam kao potrošni materijal. Sama riječ „ikona“ ukazuje na obožavanje. Živim u skladu sa svojim životnim principima i ne obazirem se mnogo na tuđe mišljenje. Pri tom, odavano sam raščistila sa tim da se ne mogu dopadati svima pa sam odlučila da ostanem dosljedna sebi, jer bih u protivnom bila vrlo isfrustrirana kao svi oni koji sebe predstavljaju drugačijima nego što jesu pa moraju neprekidno glumatati jer žive u laži. To je jako naporno.

Živeli ste u Njujorku. Da li ćemo mi ovde ikada dostići taj stepen slobode i tolerancije?

Moj optimizam je najčešće na zavidnom nivou pa vjerujem da će se jednog dana i ostvariti taj stepen slobode i tolerancije. Nažalost, ne tako brzo na tom nivou koji sam doživjela kada sam se doselila u NY davne 1988. godine. Otišla sam do Villagea da gledam „Love parade“ jer je to bila jedan od najveselijih noći u gradu, gdje nije bilo policije više nego što je uobičajeno na javnim skupovima, a nije se desio ni jedan incident.

Da li ste ikada bili žrtva diskriminacije i kako ste izborili s tim?

Kao tzv. javnu ličnost, užasava me i sam naziv jer se često osjećam kao javno dobro na kojem svatko može da se iživljav,a pa se ponekad osjećam ugroženom jer nemam privatnost, tj. čim izađem na ulicu, bez obzira što se ponašam i oblačim vrlo jednostavno i neupadljivo, ljudi mi se obraćaju, dobacuju mi, šapući mi iza leđa ili me podozrivo posmatraju, odmjeravaju. Treba živjeti s tim! Možda to nekom prija, ali meni nije lako podnošljivo jer nisam razmišljala o posljedicama kada sam željela snimiti svoj prvi album za koji, čak ni u svojim „najnadobudnijim“ snovima i maštarijama, nisam očekivala da će doživjeti ni približno toliko veliki uspjeh kakav se dogodio. Meni se popularnost desila, a ja na to nisam bila spremna, tako da i nije teško da se poistovjetim sa gej populacijom i diskriminacijom kroz koju prolazite jer i mene doživljavaju drugačijom od većine. Pokušavam da ne obraćam pažnju na poglede, ali na neprimjerena dobacivanja reagiram i to oštro sasječem, naravno pristojno, štitim svoj integritet. Ne dam na sebe. Mada, da ne griješim dušu, moram priznati da mi se češće dešava da dobijem puno pozitivne energije od običnih, jednostavnih ljudi koji me doživljavaju kao rijetko „normalnu“ osobu u odnosu na ostale koji se bave javnim poslovima.

Kako po vama izgleda savršen muškarac i da li uopšte postoji?

Maštam o nekom strancu koji ima daleko šire svetonazore od prosječnog Balkanaca. Obrazovan, duhovit, druželjubiv, vedre naravi, pažljiv i uglađenih manira, siguran u sebe, ostvaren u poslu kojim se bavi, solidno situiran, voli muziku, po mogućnosti više elektroniku od bilo koje druge vrste muzike, jer u istoj najviše uživam, voli da gleda filmove (ne sport i političke emisije!!!) i da voli i može da si priušti da povremeno otputuje na neko lijepo i opušteno mjesto i da, ono što je najvažnije, da nije gej. LOL! Mnogo više gej muškaraca ispunjavaju navedene karakteristike. Nadam se da muškarac s takvim karakteristikama postoji i da ću ga sresti! Kažu da je bitno da definišeš šta želiš, sa što više detalja, vizualiziraš te da će se i materijalizirati. Eto, „univerzum“ je primio moju poruku, sad samo mirno čekam!

Našli ste se na listi lepotica 80-ih. Gej populacija je posebno opsednuta lepotom i mladošću. Kako se boriti s vremenom i ostati u top formi?

U mojim godinama jedino što mi preostaje je ljepota koja dolazi iznutra. Moji brojni gej prijatelji prepoznaju tu vrstu ljepote pa me i dalje obožavaju, baš kako i ja njih. Naravno da vodim računa o svom izgledu, u prvom redu zbog sebe, jer volim da se osjećam prijatno u svom tijelu i da me nije sramota kad me svi odmjeravaju. Redovito treniram zumbu, jer je mi takav način vježbanja najviše prija. Plešem i vježbam odjednom, zabavno je. Odličan je anti stres, a ako se potrudiš, možeš izgubiti dosta kalorija, iznojiti se i izbaciti toksine. Generalno vodim računa o prehrani, ali dopuštam sebi i da malo zgriješim, posebno kad su u pitanju kolačići! Standardno patim od nedostatka ljubavi pa u njima nalazim instant kompenzaciju!

Učestvovali ste u nekoliko rijalitija. Koliko vam je to bilo naporno, odnosno zabavno?

Okolnosti na Farmi bile su krajne neprijatne, jedva podnošljive. Moram priznati da me uvijek iznenade pitanja koja mi postavljaju u vezi s Farmom kao da publika nije imala dovoljno uvida u to koliko je sve to strašno, od prljavštine, hladnoće, napornog rada, spavanja na neravnoj slamarici, tako da sam patila od neizdrživih bolova u kičmi, uzimala sam prvi put u životu jake lijekove, a u par navrata morala sam dobiti injekciju protiv bolova. S obzirom da sam u jednoj godini bila čak na dvije Farme i to po 11 tjedana u svakoj, dakle, ukupno 22, izuzetno sam ponosna na sebe što sam toliko dugo izdržala, a sretna sam što sam tada zaradila 30 hiljada eura koji su me izvukli iz vrlo nezavidne situacije. Dakle, kao što sam naglasila, fizički je bilo prilično neprijatno i teško izdržljivo, ali psihička napetost, je mnogo veća jer si okružen ljudima koji te konstantno podbadaju kako bi te izbacili iz te potpuno beskrupulozne igre gdje se iz tjedna u tjedan traži najslabija karika ili žrtva za odstrel.

Kako vidite današnju muzičku scenu? Šta volite da slušate?

Muzička scena u zemljama našeg regiona je uglavnom vrlo nezanimljiva. Gomila pjesama koje sliče jedna na drugu. Odustala sam da slušam domaću muziku, tu poplavu nemaštovitosti i neukusa. Ponekad odgledam poneku emisiju s tih takmičenja pa mi djeluje da ima zanatski dobrih pjevača, ali nema zanimljivih pjesama. Slušam najviše elektroniku, jer u toj muzici najviše uživam, ali slušam i popularnu USA i britansku scenu.

Koliko vas zanimaju aktuelne političke teme i da li se bavite politikom?

Joj, time se uopće ne bavim. Strašno me nervira taj osjećaj bespomoćnosti jer ne mogu ništa promijeniti, a mučno je gledati kako se oni međusobno prepucavaju i obmanjuju nas lažnim obećanjima o svjetlijoj budućnosti ukoliko glasamo za njih, dok ih pri tom, isključivo zanima vlastiti interes, a ne interes naroda.

Koji su vam profesionalni planovi za naredni period? Šta možemo očekivati od Marine Perazić u 2015. godini.

Trenutno sam u fazi kada pokušavam da napravim neke promjene u svom životu. Dakle, želim da i dalje povremeno pjevam i držim satove zumbe, da mi to bude neki izvor prihoda, ali da postoji mjera jer ako pjevanje i zumbu doživljavam kao posao od kojeg zavisim, onda prestanem da uživam i ne mogu pružiti ni publici, a ni mojim polaznicama ono što se od mene očekuje. Volim promjene i nove izazove. Već dugi niz godina maštam da postanem terapeut neke alternativne tehnike iz psihologije koja vrlo efikasno pomaže ljudima da se riješe zapletenih odnosa, trauma tj. svega što ih blokira da napreduju u životu. Imam faze kada intenzivno radim na tome, pa me nešto zaustavi ili osujeti, ali ako se do kraja života ne realiziram na takav način, osjećati ću se neostvarenom.

Razgovarao: Predrag Azdejković

Related Posts