Pero Jovović je mladi novinar redakcije Nova.rs, koja trenutno prednjači kada je u pitanju kvantitet i kvalitet LGBT medijskog sadržaja u Srbiji i jedan je od retkih javno autovanih novinara na srpskom medijskom nebu. On je s nama podelio svoje viđenje medijske scene i LGBT aktivizma u Srbiji.
Kako bi ocenio trenutnu medijsku scenu Srbije?
Ne bih im dao ni prolaznu ocenu. Velika većina mainstream medija u Srbiji je dotakla samo dno. Ne znam ni da li ih možemo nazvati medijima, s obzirom na to da su poslednjih godina postali propaganda glasilo vladajuće partije. Velike medijske kuće, njihovi vlasnici i urednici su zaboravili šta znači etika, istina i čast. U velikoj većini slučajeva puko prenose izjave političara, te neretko zbog klikova i gledanosti ne vode računa čak ni kada obrađuju najosetljivije teme. Najsvežiji primer toga je činjenica da su pojedini tabloidi besramno svaljivali krivicu na žrtve, na glumice koje su skupile hrabrosti da u javnost izađu kao žrtve silovanja zbog bolje i sigurnije budućnosti svih nas.
Kako vidiš reprezentaciju LGBT tema u srpskim medijima?
Podjednako skandalozno. Mediji od LGBT građana i ljudskih prava prave senzacije, te neprestano možemo videti šokantne naslove koji na negativan način opisuju transrodne ljude ili gej parove. Ljudska prava nisu senzacija ako imate barem osnovnu školu i trunku empatije. Ljudska prava nisu ni predmet debate. Pored portala Nova.rs, Nova S, N1 i Danasa, možda bih mogao da izdvojim još jedino nedeljnike i Noizz koji zauzima jedan jako pozitivan stav.
Nova.rs se često bavi LGBT temama i to možemo pre svega tebi da zahvalimo?
Moram da se zahvalim i urednicima koji razumeju potrebu i važnost toga da se o LGBT temama piše i priča. Oni su podjednako zaslužni, jer da ne postoji njihovo odobrenje, moji tekstovi nikada ne bi ugledali svetlost dana. Mi smo jedan proevropski, liberalni mediji koji razume tezu da niko nije slobodan dok svi nismo slobodni. LGBT građani nisu izuzetak. Meni je lično jako važno da govorima o pravima LGBT građana u Srbiji. Negde u unutrašnjosti, daleko od Beograda, postoji neki klinac ili klinka koji sebe smatra čudakom, oseća se depresivno i loše, misli da je greška prirode, u svojoj okolini nema nikoga ko bi mu rekao da je biti gej okej. Nema nikoga ko bi mu pružio podršku. I ja sam se tako osećao nekada. Važno je da ljudima objasnimo da nisu sami i da je sa njima sve u redu. Ljubav nije nešto čega bismo trebali da se stidimo. S druge strane, mržnje prema različitosti bismo uvek trebali da se stidimo.
Kako je biti autovani gej novinar u Srbiji danas?
Oslobađajuće i zastrašujuće u isto vreme. Davno sam sebi rekao da nikada više ne želim da se krijem od onoga što jesam. Nije me briga koju cenu moram da platim – a cena postoji. Postoje ljudi koji sada ne žele da budu povezani sa mnom. Mene za to nije briga, i sada ni ja ne želim da budem povezan sa tim ljudima. Ništa nije vrednije od slobode i mira koji imate kada sami sa sobom legnete na spavanje. Pojedini ljudi su me upozoravali da će me javno autovanje možda u budućnosti koštati karijere, ali ako će mojim budućim poslodavcima moja seksualnost biti jedina briga – onda ne želim takve poslodavce. Verujem da imam gomilu drugih kvaliteta koji nikako nisu povezani sa mojom seksualnom orijentacijom.
Zakon o istopolnim zajednicama se zaglavio u nekoj fioci. Kako ti vidiš ceo taj proces?
Srbija je, nažalost, zaglavljena u srednjem veku. Za to su krivi mediji, ali i ljudi na vlasti. Isti oni koji su devedesetih godina pozivali na rat i pretili da će ubiti sto muslimana za jednog Srbina, sada vode glavnu reč i vedre i oblače. Od takvih ljudi, okorelih radikala, ratnih huškača i ultra desničara, ne može se očekivati da shvate značenje ljubavi. Predsednik Srbije je populista koji misli da će zakon o istopolnim partnerstvima ugroziti njegov rejting. Od njega nisam ni imao očekivanja, ali Ana Brnabić je razočarenje decenije. Žena koja je izdala sopstvenu zajednicu i koja je izjavila da kao LGBT građanka nikada nije osetila diskriminaciju u Srbiji, te da, otprilike, ne shvata čemu drama. Drago mi je zbog premijerke, ako je to tačno, ali se nadam da će je zakoni ove države prepoznati kao majku svog deteta pre nego mali Igor krene u prvi razred osnovne škole.
Koja je tvoja impresija o LGBT aktivizmu u Srbiji?
Vremena su se promenila. Više nije dovoljno samo biti vidljiv po svaku cenu, već i pružiti neki dobar i pozitivan primer, te nešto korisno i uraditi. Pogledajmo samo premijerku – iako je njena vidljivost najveća, nedostatak empatije i zalaganja za sopstvenu zajednicu pokazala je da krucijalnih pomaka u društvu zapravo nema. Kao pozitivan primer aktivizma bih mogao da izdvojim Marka Mihailovića, organizatora Beograd Prajda. Njegovo gostovanje u Utisku nedelje je bilo fenomenalno. On je jedan pristojan i pametan mladić. Dopada mi se ono što radi i način na koji to radi.
Kako smanjiti homofobiju i transfobiju u srpskim medijima, ali i u srpskom društvu?
Treba edukovati ljude, jer samo se neobrazovani ljudi boje različitosti. Mediji u tome mogu da pomognu, ali kao što sam već napisao, njima je stalo jedino do senzacija i klikova. S druge strane, nadam se da je ono što mi na Nova S i Nova.rs radimo jedan korak napred ka boljoj, tolerantnijoj i jednakijoj Srbiji. Ukoliko makar jedna osoba koja se oseća drugačije pročita moj tekst i dobije vetar u leđa da beskompromisno bude svoja – ja sam srećan i moj rad onda ima smisla. To je jedino što je važno.
Na mladima svet ostaje. Koja bi bila tvoja poruka mladim LGBT osobama u Srbiji?
Ljudi uvek imaju nešto loše da kažu. Život je prekratak da bismo se bojali bilo koga ili bilo čega. Preuzmite svoj život u svoje ruke i radite ono što osećate. Na kraju dana ostajete sami sa sobom i imate samo sebe, a ako ne volite sebe – taj kraj dana ne može biti dobar. Zato, beskompromisno volite sebe. I da, sve će biti okej.
Razgovarao: Predrag Azdejković
Više tekstova iz broja 60 – jun 2021. možete pročitati na (Klik na sliku):
Leave a Reply