Grudvama gađan Prajd info centar kao da je oslobodio zastave duginih boja, koje su se nedelju dana nakon incidenta zavijorile u protesnoj koloni “1 od 5 miliona”. Posle samo nekoliko subota zastave su vraćene u četiri zida, a aktivisti su umesto dugo čekanog izvinjenja, od organizatora mogli da čuju samo usklik “Vučiću, pederu”. Pokušali smo da saznamo kome su i zašto smetala LGBT+ obeležja, ali organizatori nisu našli vremena da odgovore na naša pitanja.
“Ne kajem se što smo izlazili na prethodne proteste jer smo ipak poslali važnu poruku i bar malo im suzbili desničarski narativ, ali sa onakvim parolama, kao i nacionalističkim izjavama organizatora, za sada nam tamo kao zajednici nije mesto. Zaista smo mislili da imamo priliku da se i naš glas čuje, da dobijemo izvinjenje od organizatora ili da bilo ko s tog kamiona pomene da je parola ’’Vučiću, pederu’’ uvredljiva za zajednicu. LGBT+ zajednica, kao po običaju, ostaje cenzurisana jer spada u kategoriju osetljivih tema, kao nešto što se ostavlja za kasnije, jer postoje veći problemi”, objašnjava Filip Vulović za “Optimist”.
On je nakon incidenta, u kojem je grupa momaka napala Centar tokom subotnjih protesta, odlučio da se s grupom aktivista pridruži građanskom buntu noseći LGBT+ obeležja. S Filipom smo prvi put razgovarali nakon prvih protesta i tada nam je rekao da ne može da se saglasi s tim da se zbog jednog incidenta čitav protest okarakteriše kao homofobičan. Tada se borio s brojnim porukama volontera i aktivista, koji su smatrali da zajednici na takvom protestu nije mesto. Jedan od njih je i Stefan Šparavalo iz organizacije „Da se zna“.
„Bio sam protiv učešća na protestu jer mi je teško zamislivo da šetam sa opcijama koje bi nasilje vršile na ovaj ili onaj način da se kojim slučajem nađu na vlasti. Neki su učešće protumačili kao šansu da u protestu, koji se organizuje protiv nasilja, pošalju i poruke da su homofobija i transfobija takođe nasilje“, kaže Šparavalo.
Za njega su homofobične opcije i političari koji na ovaj ili onaj način stoje iza protesta, organizatori koji se nisu nedvosmisleno izjasnili protiv homofobije, redari koji su pokušali da zaustave širenje duginih zastava i činjenica da se nijednom rečju ne pominje nasilje prema LGBT+ zajednici, dovoljni argumenti da na protestima ne učestvuje. Uz to nalazi razloge koji mogu da opravdaju prisustvo aktivista na subotnjim šetnjama.
„Zastave na ovakvom događaju su način da ljudi shvate da smo tu svakodnevno, a ne samo kad je Prajd. Kako se na protestima govori da nadležni ne rade svoj posao, njihovo činjenje utiče i na nas. Na kraju, ovo je dobar prostor za vidljivost zajednice“, smatra Šparavalo.
Kao tačku ukrštanja vidi to što i jedni i drugi insistiraju na tome da država mora da sankcioniše nasilje, što sada ne čini. Koliko to pogađa zajednicu govore činjenice o broju žrtava, ali i tome da su brojni nasilnici i homofobi prošli bez kazni i da je tek jedna osoba osuđena za zločin iz mržnje. Filip ukazuje i kako očigledno svi žele bolju Srbiju.
„Ne želimo da Srbiju u budućnosti vode homofobi i fašisti. Taj narativ u opoziciji mora da se promeni i da se izjasne za koje vrednosti se zalažu, a tolerancija je ona na koju mi utičemo. Ljude koji nisu LGBT+ ne dotiče toliko pojava pokreta poput Dveri, koliko dotiče nas. Teško da bi se njihovim dolaskom na vlast pitanja poput Zakona o registrovanim istopolnim partnerstvima ili Zakona o rodnom identitetu, rešila. Cilj naše pojave sa zastavama je bio upravo taj da ukažemo da je ova država nasilna i prema nama“, kaže Filip.
Kada smo ga u razgovoru pre nekoliko nedelja pitali kako bi LGBT+ ljudima objasnio zašto treba da dođu na proteste, rekao je da dolazak predstavlja šamar transfobiji i homofobiji, jer „ceo naš život pokušavaju da nas nateraju da se stidimo svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, da ospore naša prava i učine nas nevidljivim“.
Na samom protestu nije bilo šamara, ali nije sve prošlo tako glatko. O tome nismo mogli da razgovaramo s organizatorima. Pitanja smo im poslali nekoliko nedelja pre pisanja teksta, a slanje odgovora su nekoliko puta odlagali uz obrazloženje da su u gužvi oko organizacije, ali da će čim protest prođe odgovoriti. Kako nam odgovori nisu stigli, o incidentu koji se dogodio kada je zastave trebalo prvi put da se zaviore, saznajemo samo iz Filipovog ugla.
„Zastave smo izvadili kada je protest počeo i nalazili smo se tik pored kamiona i blizu ’šetalice’. Posle nekoliko minuta prišlo nam je desetak redara tražeći da sklonimo zastave. Pokušavali da dobijemo valjan argument zašto zastave, koje simbolizuju jednakost i mir, a što je i suština protesta, treba da budu sklonjene. Odgovori su bili da je dogovor da se ne pojavljuju zastave političkih pokreta, stranaka, kao i organizacija i grupacija i da je jedina dozvoljena zastava – srpska, iako se vijorila i ruska, kao i veliki transparent ’Lokalnog fronta’. Nekima su pokušavali da otmu zastave iz ruku. Nakon rasprave su odustali, ali su se postrojili ispred nas i zadržali nas dovoljno dugo da kamion, šetalica i političari odmaknu. Na kraju smo krenuli u marš i tada su ljudi obratili pažnju na nas, a neki su prilazili da uzmu zastavu i pridruže nam se. Redari su rekli da neće šetati sa nama i da smo prepušteni sami sebi, pretpostavljam, da bismo se uplašili i otišli. Drago mi je što je inicijativa ’Ne da(vi)mo Beograd’ stala uz nas od početka protesta jer su naše vrednosti i ciljeve shvatili kao bitne“, prepričava Filip.
Slične situacije su se ponavljale, kako je to opisao na svom Fejsbuku profilu, jedan od aktivista Aleksandar Savić, koji se pojavio na tri protesta.
“Posle šest napada tokom i prilikom odlaska na proteste na mene i moje prijatelje odlučio sam da mi dostojanstvo ipak ne dozvoljava da šetam i ove subote. Sva ta dobra volja i entuzijazam prosto nisu bili dovoljni da nastavim”, napisao je Aleksandar.
Kako je naveo, više puta je zvao i pisao jednoj od organizatorki Jeleni Anasonović u želji da ona govori na jednoj tribini koju organizuje, ali mu se ona nije javljala i odgovarala na poruke. Samo nekoliko nedelja pre toga se ogradila od incidenta i osudila ga i objasnila je kako ona stoji uz zajednicu i podržava je.
Postavlja se pitanje, ukoliko organizatori protesta zaista podržavaju zajednicu, zašto onda ne samo da zajednici nisu dali prostora na svojim protestima, nego ne žele da prisustvuju nijednom događaju i govore za medije, koji tretiraju te teme. Kako je moguće da je na protestima bilo prostora da govore brojne javne ličnosti i pomenu se napadi i nasilja na političare i novinare, a da se nijednom rečju ne pomene desetine prijavljenih napada na LGBT+ osobe. Da li organizatori znaju koliko ima LGBT+ ljudi među pet miliona? Dovoljno da najmanje dve stranke pređu cenzus, ako ćemo već okupljanja svoditi na prebrojavanja, a ne na vrednosti za koje se borimo. Verovatnoća da na ova pitanja dobijemo odgovore, jednaka je onoj da pet minuta u Dnevniku RTS-a čujemo opoziciju.
Piše: Petar Paunović
Leave a Reply