Sofija Kirsanov je jedna od osnivača i koordinatorka za kulturu NVO „Mreže za omladinski aktivizam“, kao i urednica i osnivačica veb-sajta Dekameron.me, platforme za mlade pisce, te i sama piše i svira gitaru, a ovde godine je i u Organizacionom odboru Montenegro Pride-a.
„Mreža za omladinski aktivizam“ ima za cilj uključivanje mladih u društvene procese. Šta bi izdvojila od onoga što ste do sada postigli?
Moram izdvojiti plodonosnu saradnju sa lokalnom samoupravom u Podgorici, ali generalno je zahtjevno ostvariti saradnju sa institucijama, pogotovo zbog nestabilne političke situacije i česte promjene kadrova koja iz nje proizilazi. Odrasli su prilično nepovjerljivi prema mladima, ali smo za dvije i po godine koliko postojimo kao NVO izgradili reputaciju koja nam je omogućila lijepu saradnju sa brojnim ambasadama, Nacionalnim Demokratskim Institutom (NDI), drugim nevladinim organizacijama, kao i nekim institucijama sistema. Izdvojila bih činjenicu da smo podnijeli inicijativu Skupštini Crne Gore o povećanju studentskih stipendija i kredita, te naknade u okviru programa stručnog osposobljavanja, koja je usvojena prošle godine, što je značajno unaprijedilo kvalitet života studenata.
„Mreža“ se zalaže za poboljšanje vidljivosti mladih i njihovih ideja, a upravo si ti koordinatorka za kulturu. Kako se mladi mogu podstaći da ostvare svoj pun potencijal?
Mladi se često tretiraju kao apstraktna kategorija sa nesaznatljivim potrebama i postoji ogromna socijalna distanca između mladih i odraslih, i, prije svega, između mladih i institucija. Kada oni prihvate da čuju potrebe mladih, iznenadiće se koliko su one slične potrebama svih ostalih građana, iako se možda komuniciraju na specifičan način. Mladima su potrebna konkretna i sveobuhvatna rješenja njihovog ekonomskog položaja i poboljšanje kvaliteta obrazovnog sistema, za početak, Institucije moraju obezbijediti stabilnost i humane uslove, a mladi će nastaviti da unapređuju društvo i oplemeniti ga kulturom, inovacijama i mladalačkim duhom.
Ima li saradnje između omladine balkanskih zemalja?
Ima, ali u nedovoljnoj mjeri. Nacionalizam buja među mladima, a ekstremizacija i retradicionalizacija čitavog društva ga dodatno afirmišu. Najveći strah čitavog Balkana bi trebalo da bude ponavljanje gnusnih zločina i sukoba iz bliske prošlosti, a javnost ćuti na sve veće i češće korake u tom pravcu. Mislim da imamo štošta da naučimo jedni od drugih, ali da saradnja mora početi od temeljnog i iskrenog suočavanja sa prošlošću i revitalizacije ideje bratstva i jedinstva, kao i žestoke osude i sankcije za svaki vid nacionalizma.
Stavljate akcenat i na manjinske i ugrožene kategorije. Kolika je diskriminacija na osnovu identiteta i seksualnosti prisutna u Crnoj Gori?
Naravno – na svaki način! LGBT+ zajednicu pogađa kompleksan set problema: govor mržnje, fizičko, psihičko i seksualno nasilje, diskriminacija pri traženju zaposlenja i na radnom mjestu, u porodici, na ulici, u institucijama i čitavom sistemu, kako i u regionu, tako i u Crnoj Gori. Moram naglasiti da se situacija značajno promijenila na bolje od 2013. Godine kada je održan prvi Montenegro Pride, ali da je primjetan talas radikalizacije društva u posljednje tri godine koji je značajno unazadio položaj LGBT+ zajednice u Crnoj Gori, što dokazuju napadi na lične i kolektivne prostorije LGBT+ osoba, govor mržnje, kao i fizički napadi zbog pretpostavljene seksualnosti. Prema nedavnom istraživanju Centra za građansko obrazovanje, polovina građana Crne Gore odobrava diskriminaciju prema LGBT+ zajednici, a u istraživanju Asocijacije Spektra svaka TIRV osoba je doživjela uznemiravanje u posljednjih 5 godina. TIRV osobe su posebno ugrožene, ali me raduje činjenica da je radna grupa za kreiranje nacrta Zakona o pravnom prepoznavanju roda baziranog na samoodređenju počela sa radom, što će, nadam se, poboljšati položaj ove zajednice.
Koliko sama LGBT+ omladina može da se aktivira i bude deo promene?
Mislim da je LGBT+ omladina zbog aktivističke istorije zajednice i zbog iskustva i empatije koje svaka ugrožena zajednica kroz život stiče prirodno sklonija aktivizmu od ostatka omladine. Paradoksalno je da upravo oni nailaze na najveće prepreke u svom aktivizmu i da nerijetko njihovo eksponiranje kroz aktivizam dodatno ugrožava njihovu bezbjednost kao članova LGBT+ zajednice. Ipak, to je neustrašiva grupa ljudi koja je uvijek “na liniji fronta” u odbrani svojih i tuđih prava i sloboda i može služiti kao svijetli primjer svima.
Šta čini jednu demokratsku zajednicu?
Odgovornost svakog pojedinca, prije svega onih na vlasti. Povjerenje između samih građana i institucija i građana. Zdrava javna sfera u kojoj svi kritički promišljaju i aktivno učestvuju u kolektivnom dijalogu koji vodi do kreiranja javnih politika. Borba za individualna i kolektivna prava. Temeljne vrijednosti i visok nivo pismenosti i kvalitetno opšte obrazovanje. Mogućnost promjene.
Čini mi se da se radilo o prošlogodišnjem Prajdu u Crnog Gori, kada sam videla odličnu fotografiju devojke sa duginom zastavom. Kasnije ću se upoznati sa tvojim aktivizmom i shvatiti da si to bila ti. U Srbiji postoji deo LGBT+ zajednice koji ne podržava Pride. Koliko taj izlazak na ulice može da doprinese boljoj budućnosti?
Hvala! Prajd je sastavni dio mog aktivizma već godinama, a ove godine sam i u Organizacionom odboru Montenegro Pride-a. Čvrsto vjerujem da je Prajd neophodan i kao protest u okviru kojeg se izlažu konkretni zahtjevi, a ima i simbolike u prostom zauzimanju prostora kada si tokom ostatka godine skrajnut na marginu društva. Prajd je dao i nastavlja da daje nemjerljiv doprinos položaju LGBT+ zajednice, jer se homofobija rađa iz iracionalnog straha prema nepoznatom. Kada na ulicama vide svoje prijatelje, porodicu, kolege, omiljene političare i javne ličnosti, građani (bi trebalo da) shvate da su LGBT+ i heteroseksualni ljudi bliski jedni drugima kao čovjek čovjeku, da je ta relacija test humanosti i empatije, a ne ideologije, vjere, tradicije…Iz tog uvjerenja sam nosila i crnogorsku i LGBT+ zastavu: svi smo građani iste države i dijelimo vrijednosti koje je njena bogata i slobodarska istorija utkala u nas.
Poseduješ sertifikat “Granica između govora mržnje i sloboda izražavanja”. Ukoliko bi trebalo da objasniš tu granicu u samo nekoliko rečenica, kako bi je predstavila?
Izobličavanje osnovnih ideja demokratije i libertarijanizma, koji počivaju na etici samoodgovornosti, dovelo je do brisanja te granice, što je potvrđeno dekriminalizacijom klevete i u crnogorskom i u srbijanskom zakonodavstvu. Ovime su obje države zauzele stav da je sloboda izražavanja važnija od tuđeg prava na čast, ugled, dostojanstvo ličnosti… Objekti govora mržnje su najčešće žene i manjine, što mnogo govori o tome koliko su oni (ne)zaštićeni zakonom. Sloboda čovjeka prestaje gdje počinje pravo drugog, jer niko ne može biti “slobodniji” i imati više prava od drugoga – svi smo jednako odgovorni za svoje postupke i za odbranu i svoje i tuđe slobode.
Razgovarala: Jovana Ivetić
Više tekstova iz broja 73 – avgust 2023. možete pročitati na (Klik na sliku):
