Svake godine 246 miliona mladih se suočava sa nekom formom nasilja u školi. Nasilje koje je motivisano stvarnom ili pretpostavljenom seksualnom orijentacijom, rodnim identitetom/ekspresijom ili polnim karakteristikama ima osnovu u kulturnim normama i očekivanjima koje se odnose na pol i rodne uloge, kao i strahu, odnosno nelagodnosti prema onima koji se ne uklapaju u tradicionalne rodne norme i uloge. Ono što karakteriše ovu vrstu nasilja je da je samo nasilje usmereno na identitet osobe, te je kao takvo mehanizam opresije i ima posebno negativan uticaj na osobu ka kojoj je usmereno.
Mene lično fizički niko nije zlostavljao ali sam prisustvovala svakodnevnom psihičkom, fizičkom i ponekad seksualnom nasilju u školi. Smatram da naše društvo nije svesno koliki je to problem, koliko utiče na decu i ostavlja posledice. Pogotovo osećaj manje vrednosti koji je na svakom koraku kao i osećaj da jedini način da živiš bez ikakvog nasilja je da kriješ ono što si. Jednostavno si spreman na sve samo da sačuvaš svoju tajnu čak i da se pridružiš neistomišljenicima iako je to vrlo bolno.
Kako bi se stekao uvid u rasprostranjenost i karakteristike nasilja nad LGBT+ mladima, Centar za istraživanje i razvoj društva IDEAS i Regionalni info centar, sproveli su istraživanje među srednjoškolcima.
Podaci su prikupljeni tokom maja i juna 2020. godine putem društvenih mreža, na uzorku od 400 LGBT+ osoba srednjoškolskog uzrasta, od kojih je 35% muškog, 58% ženskog pola, dok je 7% obeležilo drugi. Svi uzrasti od 15 do 19 godina su bili podjednako zastupljeni. Čak 46% ispitanika i ispitanica izjasnilo se kao biseksualno, 27% kao gej, 17% kao lezbejka, dok je 5% obeležilo da je trans, a 13% je navelo drugo.
Uglavnom su išli za mnom i vređali me, spremali sačekuše, pričali da sam ružna zato što sam bi i da me niko neće, da se ubijem.
Rezultati istraživanja ukazuju da je više od polovine (58%) LGBT+ srednjoškolaca tokom života doživelo nasilje. Najčešće je zastupljeno psihičko nasilje (50%), zatim fizičko (8%) i značajno manje seksualno (3%). U poslednjih godinu dana nasilje je doživelo 39% srednjoškolaca. Nasilje nad LGBT+ mladima se u dve trećine slučajeva ponavlja češće ili ređe.
Škola je mesto gde se najčešće dešava nasilje, pa je u školi, na putu do škole ili u blizini škole nasilje doživelo 41% učenika. Nasilje putem interneta doživelo je 24% srednjoškolaca, a 10% bilo je izloženo nasilju u kući zbog seksualnog ili rodnog identiteta. Nešto manje od trećine učenike trpi nasilje koje se može okarakterisati kao buling (31%) – siledžijstvo koje je učestalo i kome ne mogu da se odupru.
Mene i moje drugare koji smo svi LGBT je par momaka dobacivali „pederi“, a mojoj drugarici koja je trans su jednom pretili i nožem. Čuo sam ih i kako govore da sve LGBT treba ubiti.
Ukoliko se posmatra samo nasilje u školi, najrasprostranjeniji oblici nasilja su nazivanje pogrdnim imenima i širenje glasina, a zatim verbalne pretnje i odbacivanje iz društvenih grupa. Petina učenika koja trpi nasilje, sa ovim oblicima nasilja suočava se svakodnevno. Nasilje se u školi najčešće dešava u samim učionicama, hodniku i u dvorištu.
Prijavio sam nasilje i nije se desilo ništa bukvalno, njegova razredna je rekla da on nije imao lošu nameru.
Iako su nasilnici najčešće drugi učenici, čak 71% LGBT+ učenika je čulo nastavnike da negativno govore o LGBT+ osobama, dok je 15% LGBT+ učenika izjavilo da je videlo da su nastavnici javno omalovažavali učenike zbog svoje seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Nasilje je školi ili roditeljima prijavilo tek 26% učenika, pri čemu polovina njih ne bi opet prijavila nasilja jer ih škola nije zaštitila. Da bi izbegli nasilje, petina učenika nije učestvovalo na ekskurzijama, proslavama i drugim dešavanjima, dok više od polovine LGBT+ učenika ne učestvuje zbog toga u diskusijama na času.
Nisam mogao ići normalno do kupatila u školi kad je bio odmor jer bi me dečaci većinom isti, počeli udarati najjače što mogu, u svlačionici koja je bila puna nekih oštrih ivica su me nabijali tamo, imao sam i modrice i sve i svašta po telu.
Iz ovih razloga učenici imaju nisko poverenje u školu, te čak njih 53% smatra da škole tolerišu nasilje i diskriminaciju prema LGBT+ učenicima, dok 32% smatra da se ova nedopustiva ponašanja delimično tolerišu.
Izbačen je iz škole, i nije mogao da se upiše u ni jednu drugu
Ipak, istraživanje pokazuje da škole imaju resurse da odgovore na nasilje prema LGBT+ učenicima na šta ukazuje podatak da bi više od polovine učenika moglo da se obrati nekom od nastavnog osoblja ukoliko bi imao probleme u školi ili kod kuće, a koji su u vezi sa njihovom seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom.
Pa kao rekli toj drugoj osobi da to ne radi više i kao ako se ponovi biće izbačen iz škole! Ponovilo se još 100 puta ali ništa, ni ukor nije dobio.
Rezultati istraživanja ukazuju da je potrebno da Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja preduzme hitne mere kako bi sprečilo nasilje nad LGBT+ učenicima. Obrazovni sistem ima za to resurse u nastavnom osoblju i na Ministarstvu je da odluči da li će ih ojačati i upotrebiti. Kako bi se to postiglo, potrebno je što pre sprovesti edukacije podizanja svesti o ravnopravnosti LGBT+ učenika i strogo sankcionisati sve slučajeve podsticanja, tolerisanja i samog nasilja od strane nastavnika. Isto tako, potrebno je osigurati efektivnu primenu zakonodavnog okvira koji reguliše prepoznavanje i postupanje u slučajevima diskriminacije i nasilja i uspostaviti efikasne i efektivne mehanizme zaštite od nasilja i diskriminacije. Na Ministarstvu je velika odgovornost i zadatak resornog ministarstva i obrazovnih institucija da prepoznaju potencijal nastavnog kadra i podrže njihov rad, kao i da više napora ulože da svo osoblje razume i prihvata različitosti, te da svoj deci omoguće da se školuju u bezbednom i tolerantnom okruženju.
Piše: Marko Milanović
Više tekstova iz broja 53-54 – jun 2020. možete pročitati na (Klik na sliku):
Leave a Reply