Tako malo vremena, a tako puno izazova; naprosto, pod teretom neprekidnih lavina starih i novih, pa iz dana u dan i još novijih serijskih poslastica teško da čovek može i da pomisli da bindžuje kako već i doliči. I šta onda drugo nego ušparati na snu i društvenom životu, brižljivije birati šta gledati, nadati se predahu od svakodnevnih obaveza kad će propušteno moći biti nadoknađeno? Mi ćemo se na ovim stranicama ovog broja zaustaviti na osvrtu na dva krupna i snažna povoda za pomenuti bindžiluk – u pitanju su premijerna/prva sezona Amazonove serije „I Love Dick“ i druga sezona otkazane Netflixove „Sense8“.
Svake godine Amazon svojim pretplatnicima (a onda i ovisnicima o besplatni daunloud) predstavlja nekoliko pilota potencijalnih novih serija, od kojih će par naredne godine dobiti priliku da izrastu i u punu serijsku sezonu. „I Love Dick“ je tako predočen lane, i nedavno je stigao pred gledaoce. Mimo uvida u konkretne brojke i umove Amazonovih glavešina, „I Love Dick“ se činio kao čist zicer, što u suštini i jeste – reč je o novoj seriji Jill Soloway, autorke „Transparetnog“ („Tranparent“), u kojoj glavne uloge tumače Kathryn Hann, Griffin Dunne i Kevin Bacon, a prve najave su, slično „Transparentnom“, sugerisale ponovno motivsko poigravanje sa identitetskim i srodnim pitanjima. Doduše, kratki sinopsis je u neku ruku (sva je prilika, i namerno) navodio na pogrešan trag; naime, rečenica prilično svedena a dvosmislena „bračna veza biva stavljena na probu kada se i suprug i supruga zaljube u istog profesora“ sugerisala je više queer sadržaja u toj glavnoj narativnoj ravni nego što je to zbilja slučaj. Po toj osnovi zadrti i samim tim isključive „I Love Dick“ (Dick iz naslova nije slengaško-anatomska odrednica, već ime tog fatalnog profesora) može u izvesnoj meri da razočara, ali mimo tih ličnih preferenci i gledalačkih ograničenja, ova serija svakako predstavlja jednu od pet najboljih novih dramsko-komičnih serija u dosadašnjem toku godine.
Ako su neophodne stilske reference i pojašnjenja, ovde naglašavamo da i „I Love Dick“, kao i svi prethodni radovi Jill Soloway, u potpunosti pripada i izvorište i sve ključne postavke iznalazi u recentnom indie filmskom izrazu. Naravno, pojam i dometi američkog nezavisnog filma već duži niz godina očitavaju jasne znake stagnacije, manirizma, bezidejnosti i neosporne krize, ali to se, srećom, nikako ne odnosi i na filmske i većim delom televizijske radove Jill Soloway, koja je uz debitantkinju Saru Gubbins, sročila ovu vrsnu i slasnu seriju po istoimenom romanu Chris Kraus. Da ponovimo, da zabune ne bi bilo, queer aspekata nema na relacijama unutar ta tri glavna lika (muž je profesorom Dickom tek čedno i najblaže homoerotski fasciniran, ali ponajpre u iskustvenom i intelektualnom smislu), ali „I Love Dick“ ipak donosi jednu strastvenu lezbo-romansu donekle u dubini kadra, onu koja se ispreda između sve mlade nazovi-umetnice koje nedvosmisleno inkliniraju i gravitiraju ka tom mikro-univerzumu mističnog profesora Dika i njegovo dvoje tek pridošlih obožavalaca, umetnika u samoizgonu iz Njujorka. Kako ne bismo obigravili oko suštine i onoga očiglednog, najučinkovitije bi bilo „I Love Dick“ pojasniti kao izvanrednu studiju karaktera, identitetske nesnađenosti i njom inicirane teskobe, te kao feštu duboko promišljenih i vešto primenjenih darova histeričnog realizma (kao ponajpre literarnog žanra), a uz neprikriveni i jedak podsmeh na temu intelektualističkog, krajnje jalovog narcizma i umetničarske pretencioznosti koja ruši i melje sve ono u biti zdravo i potentno pred sobom. Osim toga, „I Love Dick“ u svojih osam polusatnih epizoda, uz odlične uloge Griffina Dunna i Kevina Bacona, iznova podseća na golem glumački i komičarski dar Kathryn Hann (poznate iz siline indie filmove, kao i serija „Transparentno“ i „HAPPYish“), kao možda i najosobenije i najunikatnije komičarke svoje i obližnjih generacija.
S druge strane, druga sezona glasovite „Sense8“, sasvim očekivano, donosi prvenstveno (doduše, umešno izvariranu) razradu onoga viđenog u početnoj sezoni. U narativnom i tematskom smislu ovde nema krupnih iznenađenja niti prevratničkih autorskih zahvata, što je, da naglasimo, mudar potez i dobra stvar. Naime, pošto se „Sense8“ već u prvoj sezoni bavio odveć apstraktnim, gotovo transcedentalnim pitanjima i dimenzijama ljudske egzistencije, a što su sestre Wachowski očito strasno zavolele radeći sa izvrsnim Davidom Mitchellom, čiji su roman „Cloud Atla“s („Atlas oblaka“) nadahnuto ekranizovale pre nekoliko filmskih leta, pitanje je da li bi serija, koja se ipak obraća što brojnijoj publici, i u novom naletu mogla da podnese breme i novih zahvata nalik onima iz prvih deset epizoda. Stoga, i ovih novih deset (mahom jednosatnih epizoda) barata sa već predočenim nam pitalicama i mozgalicama, a osam glavnih junaka (u neku ruku čulnih blizanaca) i dalje tragaju za enigmom koju je za sobom postavila Anželik, njihova (nazovimo je, naravno, uslovno, tako) majka. Tu su sada sve snažniji i potencijalno opasniji i pogubniji udari zlog profesora/doktora i njegove osvetničke klike, a pojačanje (ponajpre zapletu) seriji stiže i u vidu novih čulnih blizanaca iz nekih ranije nepominjanih „grozdova“.
Ova sezona donosi i dodatno raskošniju produkciju (premda je već prva sezona po toj osnovi snažno poentirala), a ponovo povoda za zamerke daje insistiranje Wachowskih na dužim megamontažnim sekvencama, neizostavno praćenim zavodljivom muzikom, kojima se na iznova nepotrebno potcrtava zajedništvo unutar „blizanačke“ grupe, a što ovako, po tkivo priče prilično intruzivno nametnuto, deluje kao suvišni manirizam i već potrošena stilema. Ipak, upravo pomenuto ne krnji previše sveukupni povoljan utisak o ovoj seriji u drugoj joj sezoni, tim pre što „Sense8“ i dalje ima šta da pruži i u drugim svojim dimenzijama, a na polivaletnosti i priče i krovnog idejnog plana ovde se barem ni najmanje nije štedelo. Što se queer aspekta, pak, tiče, „Sense8“ i ove godine dodatno naglašava svoj slobodarski i revolucionarni duh – tako u petoj epizodi ove druge sezone pratimo Lita u punom zamahu samooslobođenja i autoemancipacije na čelu mnogoljudnog i zaista živopisnog prajda u Sao Paolu. I u tom smislu, „Sense8“ ide već zacrtanom stazom – sloboda je nužna, ali mora se osvojiti pa i zaslužiti, a kako jedan od prizora sa uvodne špice serije tvrdi – kindness is sexy! Uprkos svemu “Sense8” je otkazan, osim ako je fanovi ne spasu!
Piše: Zoran Janković
Leave a Reply