Novi broj Optimista i nova prilika u da hitro-ekonomičnom maniru predočimo kako su se pokazali u međuvremenu dolijali izdanci savremenog queer filma. Ko tu kosi, a ko vodu nosi, čije ime utefteriti, koga optužiti za sitna razočarenja, kome sleduje packa, a kome ona dva ili tri bambija. Samo oštro, samo pošteno… Krećemo.

A Kid Like Jake (Silas Howard, 2018)
Nešto više žesta, znatno više otvorenije polemičnosti, malo više odrešitosti u filmskom izrazu se očekivalo od Silasa Howarda, bivšeg pank-muzičara i najtraženijeg transrodnog reditelja u Americi u slučaju ovog tek drugog mu celovečernjeg filma (nakon prvog a zapaženog („By Hook or by Crook“), režirao je i epizode serija „Transparent“, „Pose“, „Faking it“, „The Fosters“… „A Kid Like Jake“ je film koji se lako konzumira, što je već samo po sebi nekakav upadljiv kvalitet, priča je pregledna, likovi jasno pozicionirani, dobro distribuirani i predočeni, poenta je brzo i lako uočljiva, ali upravo ta svekupna umivenost (zapravo, uprizorenost) može i da iziritira. Priča o ultraliberalnim mlađim roditeljima koji će morati da se pomire sa činjenicom da je njihov četvorogodišnji sin transrodna (mala) osoba nudila je osnova za znatno više odvažnosti. Osim toga, na stranu poslovično dobre glumačke kreacije Anne Dowd i Octavije Spencer, Jim Parsons je upitan izbor za ulogu oca malog Jaka, a Claire Danes i ovde očitava svoj umorni glumački manir.

Al Berto (Vicente Alves do Ó, 2017)
Osetno bolji je ovaj, doduše, posve različit portugalski biografski film u kome reditelj Vicente Alves do Ó nastoji da prenese deo osobenosti ličnosti i sudbine tamošnjeg pesnika koji je stvarao pod pseudonimom Al Berto. Alves do Ó se i u prethodnom mu filmu bavio zaslužnim umetnicima iz stvarnosne dimenzije, te je, donekle i očekivano, sasvim ubedljiv u filmičnom prikazivanju nastanka i evolucija alternativnih (ako ne i supkulturnih) pokreta u Portugaliji, ovde sredinom sedamdesetih godina prošlog veka. Srećom po čitaoce Optimista i ine poštovaoce i konzumente queer filma, „Al Berto“ ostavlja dovoljno snažan utisak i u svom delu koji se tiče Al Bertove ljubavi sa Joaom Marijom (inače, starijim polubratom scenariste i reditelja ovog ostvarenja). Povrh svega scenarista i reditelj znalački tokom 110 minuta trajanja ističe i varira motiv ličnog poriva za slobodom i emancipacijom kao srž i ove priče. Gluma je izvrsna, a dva pola priče se prilično skladno sjedinjuju u zadovoljavajuću celinu, zbog čega se reditelju da oprostiti par odveć konvencionalnih narativnih i stilskih zahvata.

ČITAJTE:  TV jesenja sezona: LGBT likovi u američkim serijama

Alex Strangelove (Craig Johnson, 2018)
Craig Johnson, reditelj varljivog opusa (ključni je autor filmova „The Skeleton Twins“ i „Wilson“) i u slučaju tinejdžerske komedije „Alex Strangelove“ drži se te svoje krivudave putanje; preciznije rečeno, u naoko jednostavnoj priči o dobrohotnom, brbljivom i simpatičnom štreberu koji se u jednom trenutku zbuni i pomisli da je možda gej Johnson ne uspeva da zadrži fokus i težište radnje, te ovaj film (po pogledu naracije i udarnih motiva) biva film o mnogo toga, ali ni o čemu u zadovoljavajućoj meri. Na stranu što je očigledan njegov dobar rad sa mladim i nadahnutim glumcima, Craig Jonson dosta autorskog daha (ali i minutaže filma) neoprezno utroši na evidentan pokušaj da napravi savremeni pandan klasicima žanra iz uma i genija velikog Johna Hughesa (koji se, gle čuda, ponovo pokazuje kao nedostižna meta), a ionako osetljivo tkivo ove priče i filma kao celine opterećuje silina šarenih ukrasa (usputnih animacija, intervencija naratora iz off-a, montažnih vinjetica…). Ipak, uprkos brojnim manjkavostima, „Alex Strangelove“ je upotrebljiv film, doduše, krajnje ograničenog roka trajanja.

Disobedience (Sebastián Lelio, 2017/8)
Sebastián Lelio se, nakon Oskara za najbolji film za neengleskog govornog područja za i kod nas primećenu i hvaljenu „Fantastičnu ženu“, zadivljujuće brzo domogao holivudskog filma – istini za volju „Neposlušnost“ (Disobedience) je zapravo britansko-irsko-američka koprodukcija. Iako je možda prerarno za zamerku na temu manirizma, ubrzo postaje očigledno da Sebastián Lelio i u ovom filmu ponavlja pristup primenjen i opažen u daleko kvalitetnoj i sveukupno uspešnijoj „Fantastičnoj ženi“. U pitanju je varijacija na temu postavki pristupa poznatog kao slow cinema (spor film), sa podosta tišine, nedorečenosti i elipsi. U načelu, i to je moglo dobro da legne ovoj priči o prokazanoj lezbijskoj ljubavi u kontekstu isključivosti strogo kodirane sredine hasidskih Jevreja. Problem je što reditelju ovog puta (uprkos silnom trudu udarnog glumačkog trojca koji čine Rachel Weisz, Rachel McAdams i Alessandro Nivola) ne polazi za rukom da u prvi plan istakne nepatvorenu ličnu dramu i istinski tragizam neshvaćenih (a neposlušnih ili ne toliko poslušnih), a do kraja ovog ostvarenja u suštini ne zaigra kako treba ni taj kontrast između potrebe za ljubavlju i bliskošću i rigidnosti neposrednog i šireg okruženja.

ČITAJTE:  Falling: Padajmo, mi padu ionako skloni

Ein Weg / Paths (Chris Miera, 2017)
Slow cinema se brzo ispostavlja i kao značajna odrednica nemačkog ostvarenja „Ein Weg“, u kome već u svom drugom filmu reditelj (ali jedan od scenarista) Chris Meiera pokazuje zavidno baratanje formom, a sve to u priči o tihim ali ipak i prevratničkim turbulencijama u odnosu jednog dugogodišnjeg (muškog) gej para. Miera zbilja sporo i postupno pristupa ovoj povesti o onom trenutku u kome duge i duboko proživljene veze (ne nužno istopolnog podtipa) dospeju pred tačku u kojoj na površinu izbiju prećutana nezadovoljstva, nedorečenosti i zatomljeni sukobi. Iako se kreće po tom terenu dobro poznatog, Miera uspeva da stvori upečatljiv prikaz narušenog odnosa koji ne mora nužno da dovede do kraha veze ali svakako ostavlja grube šavove na mestima gde je najjače zabolelo. U tome ima sigurnu podršku vrsnih glumačkog dvojca (Mike Hoffmann i Mathis Reinhardt). Premda lirski obojen arthouse /festivalski film sasvim na svom mestu, „Ein Weg“ lako može da odbije nestrpljivije gledaoce, manje sviknute na ovako sporovoznu suptilnost. Uz to, kao zamerka stoji i problem sa fizičkom pojavom glumaca i motivom zamašnijeg protoka vremena na kome Miera insistira u ovoj svojoj priči.

Piše: Zoran Janković


Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.