Dobro je – Rajan Marfi i dalje tera po svom. U više reči – kada već očigledno više nije dovoljno zainteresovan da stvara ozbiljne filmove krupnih autorskih pretenzija („Trčanje sa makazama“, „Normalno srce“), dobro je da je i dalje kadar da barem u svojstvu producenta (dakle, u značajnoj meri i pokrovitelja i svojevrsnog „dobrog duha“, ali i važnog imena koje u trenu otvara vrata i suzdržanijih finansijera i emitera) niže vrlo dobre i odlične dokumentarne radove na teme koje su istovremeno i privlačne i značajne. Jer, upravo tako stoje stvari sa novom serijom tog tipa iz ponude Netfliksa – „Dnevnicima Endija Vorhola“ (The Andy Warhol Diaries), u delo sprovedenoj u šest epizoda izvrsnog dokumentarističkog materijala i obiljem faktografske i druge građe u trajanju od po manje ili više sat vremena.

„Dnevnici Endija Vorhola“ kreću od opšte poznatog, od same pojave Vorhola i njegovog, evo, i osvedočeno krupnog i neprolaznog značaja u savremenoj likovnoj i vizuelnoj umetnosti, ali i u popularnoj kulturi u širim razmerama sagledavano i shvaćeno, brižljivo mapirajući konkretne biografske činjenice i referentna duševna (i, gle čuda, psihička i identitetska) čvorišta koja će ubrzo potom oblikovati i Vorholovu javnu personu, baš kao i njegovu duševnu bit i psihološki profil, da bi potom (dosta brzo) skrenula u smeru onoga što je neprikrivena žiža i idejna osovina ove premijerne dokumentarne serije, a to je pitanje Vorholove seksualnosti, odnosno, njegovog polnog i rodnog identiteta, naravno, u potpunosti obeleženog i kvir dimenzijom. Sami audio-dnevnici (čiji sadržaj ovde čujemo uz pomoć kompjuterski generisanog glasa autora/naratora) nastali su sa posve drugom namerom (kako bi Vorhol mogao da prati svoje troškove i finansijske i poslovne izbore); ali su očito brzo prerasli u detaljistički prikaz njegovog evidentno bogatog, a povremeno i „vratolomnog“ unutrašnjeg života, od čega se dobar deo tiče upravo njegove seksualnosti.

ČITAJTE:  Simfonija ženskih glasova: Devojka, žena, drugo

Ako je potrebno podsećati u smislu javnih nastupa i predstavljanja, Vorhol je dugo istrajavao na očigledno lažnoj postavci o vlastitoj aseksualnosti (koja postoji kao naučna stavka, doduše, u minimalnom procentu u odnosu na dominante vidove na uzorku stanovništva naše planete), a ova serija dosta brzo stiže na put diskretne ali temeljne dekonstrukcije te zavodljive izmišljotine, koja je, kao takva, bila samo delić mreže brojnijih konfabulacija kojima je Vorhol nepopravljivo bio sklon, pa i veran tokom čitavog svog života. U tom pogledu (i ne samo u tom pogledu), ostaje upitno koliko je zabeleženo u narečenim dnevnicima i zaista tačno/istinito, jer na tom planu svaki pripovedač ima barem privremenu slobodu da izostavi, izbriše, doda, nadogradi, ulepša ili prenaglasi ono o čemu pripoveda. A Vorhol je, sudeći po ovome što saznajemo iz ove vrlo dobre serije u režiji Endruja Rosija, bio ne samo strastven pripovedač, nego i strastveni romantik i ljubavnik, doduše, dobar deo života u dugim i manje-više monogamnim vezama.

Tako da kroz šest epizoda pratimo Endija Vorhola kroz koloplet katkad i nepotrebno zakomplikovanih odnosa, od kojih barem par (poput onih sa Džedom Džonsonom, Džonom Guldom i Žan-Mišelom Baskijatom) čine siguran deo srži koordinatnog sistema njegovog emotivno-seksualnog života), a sve to konstantno biva prožeto njegovim poslovnim poduhvatima, kao i nastojanjima da zadrži svoje pozicije unutar same vrške savremene umetnosti tog doba. Na drugom tasu imamo prilično usložnjen i kriptičan Vorholov odnos prema javnom obznanjivanju seksualnih preferenci. Kako će o tome posvedočiti brojni učesnici u ovom serijalu, Vorhol nije predstavljao opasnost po heteronormativno ustrojeni sistem – nije bio aktivistički ostrašćen, a kolosalan uspeh koji je ostvario na umetničkoj sceni predstavljao je i osvedočeni štit od mogućih naleta onih isključivih; naprosto, uspeh tih razmera zgodno je oruđe da se atipičniji seksualni izbori u glavama bigota podvedu pod prihvatljivu ekstravagancu.

ČITAJTE:  Nađi me: Puna kapa rafinmana, nežnosti, melanholije i mudrosti

Ovome se može dodati da je u ovom znalački sročenom i skockanom dokumentarcu nema prozivke i otvorenijih polemika, te se autor ima pohvaliti i za to staloženo beleženje i potonje analiziranje dostupnog i proverenog, što, uz zanatsku superiornost i ukupnu kinestetsku vrednost, te pruženu nam priliku da pominje zavirimo iza kulise jedne očito živopisne ere, a sa tačke gledišta jedne od najikoničnijih joj figura, čini značajan deo lepeze krunskih aduta ove serije.

Piše: Zoran Janković

Više tekstova iz broja 65 – april 2022. možete pročitati na (Klik na sliku):


Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.