Beogradski internacionalni teatarski festival – BITEF jedan je od naših najstarijih i najznačajnijih pozorišnih festivala, osnovan je davne 1967. godine na inicijativu Jovana Ćirilova i Mire Trailović, kao festival koji treba da prati najnovije pozorišne tendencije. Vremenom je rastao i razvijao se i pronašao svoje mesto na mapi važnih evropskih festivala. I zaista posmatrajući autore i predstave koje su učestvovale na njemu, može se reći da je bio revolucionaran, hrabar i smeo, prevazilazeći političke i kulturne barijere i pišući istoriju savremenog teatra. Bio je retko mesto gde su se susretali autori istoka i zapada, sa hrabrim scenskim eksperimentima, postmodernim i postdramskim teatrom, plesnim predstavama i uspešnim umetničkim eksperimentima. Međutim, vreme se menjalo, svet se promenio, a sami tim i mi. U međuvremenu je pokrenut i BFI (Beogradski festival igre) koji je preuzeo inicijativu po pitanju savremenih plesnih tendencija, Kao i EXIT, koji okuplja najeminentnija muzička imena iz sveta i FEST, filmski festival koji polako vraća renome koji je imao. Takođe internet sadržaji i razmene snimaka predstava sa raznih festivala su postale transparentnije. Čast da nasledi Miru i Jovana, a time i veliku odgovornost za budućnost BITEF-a dobio je Ivan Medenica, današnji umetnički direktor i selektor festivala. U izuzetno teškim vremenima za kulturu, finansijski i duhovno, pokušaj da BITEF održi renome koji je imao, nije nimalo lak. Tome je svakako primer i ovogodišnje izdanje festivala, koji je trajao 9 dana (od 22. do 30. septembra) i na kome je učestvovalo rekordno malo, šest takmičarskih predstava, sa rekordno malo reditelja, samo četiri (Ersen Mondtag i Jernej Lorenci sa po dve, Jan Fabr i Amir Rez Kuhestani sa po jednom predstavom). I pored toga Bitef ostaje veliki kulturni događaj sezone (sa stalnom tendencijom da bude NAJ) i svakako iskorak unapred u odnosu na prošlogodišnju selekciju.
Slogan ovogodišnjeg festivala, EPIC TRIP (Epsko putovanje), prema rečima selektora povezuje sve predstave glavne selekcije sa pojmom epsko (u svim njegovim različitim, ali i bukvalnim značenjima): preovlađuje pripovedački i dokumentarni, a ne dramski modus predstavljanja; većina njih uzima građu iz epova, romana ili, najšire gledano, mitova; značajan deo predstava karakteriše i dugo trajanje, koje ih podvodi pod koncept durational performances. Takođe, prema rečima Medenice, jedan od glavnih događaja 51. Bitefa, i njegov najveći kuriozitet jeste gostovanje predstave OLIMP: U SLAVU KULTA TRAGEDIJE, proslavljenog belgijskog reditelja Jana Fabra. Ova predstava traje puna 24 sata, a zasniva se na celokupnoj grčkoj mitologiji, onako kako je ona artikulisana u Homerovim epovima i tragedijama Eshila, Sofokla i Euripida. Zanimljiva je odluka selektora, da za razliku od Ćirilovog koncepta da pozove najbolje predstave, na osnovu koga izvuče zajednički moto, ovde ipak nametnula činjenica da su prema sloganu festivala odabrane (najbolje) predstave.
Čast da otvori festival imala je predstava KVIZULA (Quizoola!) poznate engleske trupe Forced Entertainment, koja je bila izvedena u danu prologa. Predstava je izvođena u izvornom trajanju od 6h (iako postoji verzija od 24h) u formi kviza – takmičenja po dva glumaca koji se naizmenično smenjuju. Inteligentno zamišljeni razgovori, na temu politike, društva i ličnih impresija su improvizovani od strane sjajnih glumaca (dve glumice i glumac). Bio je to pravi uvod u otvaranje festival sa predstavom OLIMP, o kojoj će u nastavku teksta biti posebno reči. I obe predstave slovenačkog reditelja Jerneja Lorencija takođe imaju epsku tematiku i trajanje od po preko 3h. Prva, BIBLIJA, PRVI POKUŠAJ (Slovensko narodno gledališče) drama zasnivana na segmentima iz Biblije (knjiga o Jovu ili Psalme), u jednom narativnom tonu i u potpunom odsustvu muzičko – dramaturškog rada. Scenski dosta ogoljena gubi na efektnosti koja je imala, npr. njegova ILIJADA sa kojom je pobedio pre dve godine na festivalu. Druga predstava CARSTVO NEBESKO, nastala prema motivima srpske epske poezije (kosovski ciklus), u isto vreme predstavlja i festivalsku predstavu, koprodukciju Narodnog pozorišta i Bitef teatra iz Beograda. Izuzetno uspela predstava, sjajnog ansambla, jakog scensko-poetičnog čitanja. Ono što je važno predstava će ostati na redovnom beogradskom repertoaru i biće dostupna širem krugu gledalaca. Najdirljivija predstava ovogodišnjeg festivala je SA(SLUŠANJE) zabranjivanog iranskog reditelja Amira Reza Kuhestanija, koji donosi jednu emotivnu priču mladih glumica u formi suksesivnog sa(slušanja) gde tretira pitanje položaja žena u današnjem Iranu. Nije neočekivano da je dobila specijalnu nagradu festivala, „Jovan Ćirilov“. Dve predstave mladog nemačkog reditelja, Ersena Mondtaga su zatvorile festival. Predstava SNEG, Talijateatra iz Hamburga, je zasnovana na epskom čitanju istoimenog romana turskog nobelovca Orhana Pamuka i govori o sukobima islamistične i sekularne Turske. Poslednje večeri su bila dva izvođenja predstave ISTREBLJENJE Koncertteatra iz Berna. Tekst mlade autorke Olge Bah tretira odnose grupe mladih ljudi koji iskušavaju i zloupotrebljavaju slobode savremenog zapadnog društva. U isto vreme, jedina uz predstavu OLIMP koja otvoreno govori o ljudskim seksualnim (između ostalog i gay) slobodama. Obe predstave su izuzetno vizuelno atraktivne, i iako je tematika zanimljiva, dinamika obe je bila nedovoljna da bih mogao reći da su opravdale da budu u selekciji. Možda su to bile i dve najslabije predstave selekcije, iako je neosporan talenat reditelja.
Može se zaključiti da je ovogodišnji BITEF bio gledalački i izvođački zahtevan, od publike se očekivalo da bude koncentrisana, istrajna i izdržljiva u gledanju predstava. Odsustvo dramskog je takođe otežavajući faktor što zahteva dodatnu fokusiranost gledalaca. Neke predstave su manje, neke više uspele da održe pažnju. Svakako vrhunac festivala predstavlja OLIMP: U SLAVU KULTA TRAGEDIJE i zato ću ovo čitanje festivala, završiti opširnijim komentarom ove predstave. Kao potvrda toga ide i činjenica da su tri glavne nagrade festivala upravo dodeljene ovoj predstavi: prema većinskoj odluci međunarodnog žirija za najbolju predstavu festivala (gran pri „Mira Trailović“), prema jednoglasnoj odluci Politikinog žirija za najbolju režiju i prema oceni publike za najbolju predstavu festivala (ocena: 4.73/5.00).
OLIMP: SPEKTAKL U SLAVU TRAGEDIJE I LJUDSKOG TELA
Bez obzira na podeljenosti mišljenja nekih kritičara, ali i gledalaca, jasno je da predstava nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U pitanju je poduhvat epskih razmera i gde god je gostovala predstava je izazvala ovacije publike (festival u Beču, Berlinu, Avinjonu, Amsterdamu, Jerusalimu, Solunu i dr). To je rezultat njene atraktivnosti, vizuelne estetike, posvećenosti glumaca i adrenalinskom atmosferom epskog trajanja. Predstava zaista traje 24h: podeljena je u 6 delova, sa ukupno 14 poglavlja (u trajanju od 35 do 110minuta) i ima ukupno 3 pauze (u ukupnom trajanju od 190 minuta), za to vreme glumci spavaju na sceni u vrećama za spavanje. Scenski jezik ove predstave je fascinantan, preovlađuje fizički teatar gde grupa od dvadeset osam vrhunskih glumaca i plesača izvode mnogobrojne epizode jedne telesne i duhovne, izuzetno zahtevne scensko – koreografske partiture (kako je to Medenica lepo definisao). U pitanju su savremene analize grčkih tragedija, koje su veoma precizno igrane i dramski i koreografski izrežirane. Obrađeni su likovi poput: Odiseja, Edipa, Heraklea, Dionisa, Fedre, Elektre, Medeje, Antigone i dr. Priče su urađene sa dosta umetničke slobode, tako da je i čitanje istih ostalo na samoj publici da razagna i sama protumači simboliku. U zasebnim scenskim celinama smenjuju se prizori ekstaze, telesnog iznurivanja, orgija, umetničke poezije, uzbudljivih vizuelnih predstava. Izdvajaju se scene orgija sa saksijskim biljem, igranje sirtakija bez odeće, razne vežbe izdržljivosti, erekcija muškog polnog organa, dekorisanje cvetnim laticama ženskih polnih organa, igranja sa velikim količinama svežeg mesa. Prisustvo golih glumaca na sceni izazvalo je velike polemike, kao nikada pre kada je u pitanju pozorišna umetnost kod nas, možda najviše još od skidanja glumaca u kultnoj predstavi Kosa, Ateljea 212, pre pedesetak godina. Jedna od upečatljivih scena je bila gde su glumci preko 20 minuta preskakali vijače – lance i izgovarali stihove u ritmu vojničke melodije, kao primer izdržljivosti na sceni. Repeticija je jedno od obeležje predstave (kasnije su dve glumice preko 20 minuta izvodile kružne piruete ili 10 minutno mlataranje muškim polnim organima uz ritam bubnjeva). Predstava se izvodi na nekoliko jezika, pored engleskog, ostali segmenti predstave su na francuskom, nemačkom, italijanskom i holandskom jeziku. Pravo je kostimografsko rešenje napraviti toliko odevnih kombinacija i haljina od običnih belih čaršafa.
I zaista se retko desilo da je tema nekoliko dana u medijima bila jedna predstava, a naravno tome je doprineo i umetničko-tehnički poduhvat RTS-a, koji je, sa timom od 100ak saradnika i 20ak kamera, prenosio uživo celu predstavu, na svom trećem kanalu. Time su scene iz predstave bile dostupne svim građanima. I polemisalo se o predstavi, najviše o eksplicitnim scenama golotinje. Ali gle čuda, antička Grčka i kolevka civilizacije je upravo bila takvo društvo, sa puno ubistava, krvavih scena i naravno ispunjeno seksom, razvratom i orgijama, s tim što sve to nema veze sa pornografijom ili provokacijom malograđanštine. I zaista neke od najprovokativnijih scena su upakovane na seksualne aluzije iako to zapravo nisu: poput scene gde muškarci izgovaraju tekst u anus dva druga muškarca. Oni koji pričaju o nemoralu na sceni su više nego ironični. Ovde je u pitanju savremena i inteligentna umetnost sa puno promišljenih scena, detalja i izazova gledanja. I bilo je ovo jedinstveno iskustvo, da sebe testiramo koje su naše granice posvećenosti i izdržljivosti da istrajemo u nečemu što volimo. Za sebe mogu reći da sam istrajao, efektno gledajući predstavu sa manjim pauzama u trajanju od 19 sati. Iskustvo koje je dragoceno da pomerimo granice izdržljivosti zarad magije zvane entuzijazam u pozorištu. Kulminacije predstave je svakako u poslednjih sat vremena predstave gde se glumci polivaju i mažu bojama i igraju uz hipnotičku muziku. Ekstaza i euforija koja se osetila pred samu predstavu je bila ogromna, velika tema je bilo kako izdržati 24 sata: kako se gleda predstava, šta poneti, kada i koliko spavati, kako iskulirati neko vreme. I organizatori su se zaista potrudili propratnim sadržajima (lejzi begovi, minibar, štand za punjenje telefona, joga vežbe, video bim sa direktnim prenosom RTS-a). Adrenalin koji vam ne dozvoljava da zaspite i pozitivan osećaj koji ispunjava svaki delić tela, predstava OLIMP je veličanstvena oda životu i neponovljivo gledalačko iskustvo! I zato celokupni ovogodišnji BITEF pada u senku pod moćnim OLIMPom!
Piše: Marko Radojičić
Leave a Reply