Predstava „Moja ti“ nastala je kao praizvedba nagrađene drame „Kako je dobro videti te opet“ Olge Dimitrijević u Ateljeu 212, kao koprodukcija sa Sterijinim pozorjem u režiji Aleksandre Milavić Dejvis (Konstelacije, Atelje 212).
Istoimeni, originalni naslov predstave, koji ukazuje na naziv pesme Novih fosila, naknadno je promenjen pošto grupa nije dozvolila njegovu upotrebu. Drama govori o problemima starosne, ideološke, seksualne i rodne diskriminacije žena. Premijerno je izvedena u Beogradu 21. septembra u Ateljeu 212, nakon uspešne premijere 3. juna u Novom Sadu, na zatvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. Drama „Kako je dobro videti te opet“ je pre dve i po godine pobedila na konkursu istog festivala, za najbolji savremeni domaći dramski tekst. Takođe, rediteljka predstave je ovogodišnji dobitnik bijenalne beogradske nagrade za režiju – Ljubomir Muci Draškić, koju dodeljuju glumci. Predstava je do sada sa uspehom izvedena na nekoliko festivala u zemlji (Novi Sad, Zaječar, Užice) i region (Zagreb), na kojima je bila nagrađivana i ima sjajan odjek kod publike.
Olga Dimitrijević (do sada izvedeni tekstovi: „Radnici umiru pevajući“, „Narodna drama“, „Internat“ i „Samo da se pozdravimo“) svakako se može uvrstiti u najplodnije savremene dramske stvaraoce, još uvek mlađe generacije. Autorka svojim tekstovima kritički gleda na savremeno srpskog doba kroz razne društveno – socijalno – ekonomske prikaze u kojima se najpre ogledaju LGBT prava i položaj žena. U ovom tekstu je prethodno navedeno upotpunjeno položajem starih osoba, njihovo prihvatanje i degradacija u društvu, najpre od strane pripadnika mlađe generacije i svoje porodice.
Bile su to generacije koje su branile i gradile ovu zemlju, danas ih retko ko uvažava ili se seća tog doprinosa.
Protagonistkinje ove melodrame su četiri starice koje prenose važnu poruku. Kao partizanke, komunistkinje, lezbejke, majke, svakako žene koje su u doba liberalnog kapitalizma prinuđene na borbu sa najrazličitijim muškim kulturnim rodnim normativima i primerima ideološke degradacije vrednosti za koje su se ove žene ceo život borile. Glavne uloge igraju Svetlana Bojković (Dragica, od nje sve počinje), Gorica Popović (Ruža, dobra vila) i Tanja Bošković (Zagorka, nezgodan igrač u penziji), a učestvuju i mladi glumci Sofija Juričan (Ivana, partizanka ex machina) i Ivan Mihailović (Ivanin sin, pisar i još ponešto). Ujedino, gluma tri velike glumice se, pored aktuelnog teksta može smatrati glavnim adutom ove predstave. Posle šest godina pauze, Svetlana Bojković se vratila na veliku pozorišnu scenu, verno dočarajući povređenu, emotivnu i razočaranu staricu, koja nas uvodnim monologom vraća u nostalgično vreme, kada je Knez Mihailova ulica bila zakrčena automobilima, sećanjem na radne akcija, pojavljivanje prvih televizora. Ipak do gledalaca najviše odjekuje rečenica „Da li ste primetili kako vas uče da stari ljudi budu gadni?“ To nostalgično vreme, danas na izdisaju sa izdisajem njihove generacije izuzetno je dočarala Maria Marković, čiji kostimi i staračke perike u potpunosti odišu duhom starih vremena. Takođe, scenografija Marije Kalabić, nameštajem i detaljima – dekoracijama iz tog vremena, poput vitrina, fotelja, lampi, stolova, čipkanih stolnjaka, zavesa i cvetnih aranžmana nas uvlači u nostalgičan svet naših baka. Muzika u predstavi je sačinjena od autorske muzike kompozitorke Đorđević (izvodi uživo pijanistkinja Gorica Šutić) te od različitih citata, parafraza i referenci na poznate pesme tog vremena (Pored pomenutih Novih fosila, tu su i prepevi partizanskih pesama gde se ističe song – „Idu čete ludih baba“).
Danas, grad Beograd biva rušen, nasilno pretvaran u noviji, moderniji, jeftiniji i isplativiji građevinski prostor, pravno nelegalnih investitora. Privatni prostori starih žena bivaju oduzimani. Stara lica postaju smetnja, sporost i neproduktivni višak bez svrhe, kako se takođe navodi u najavi predstave. Ulogu jedne takve žrtve verno je dočarala Gorica Popović, kao osoba uporna da istera svoje pravo da sačuva svoj stanarski kutak i odoli naletu mladih, željnih profita investitora. Tanja Bošković donosi opet jednu komičnu ulogu, vedre, optimistične, ali i izneverene starice, koju porodica želi da smesti u starosni dom i pod nadzor. Njih tri, udružene, na veoma komičan i zanimljiv način će krenuti u akciju da ostvare svoja prava (protiv pravnog sistema i građevinske mafije) i povrate veru u ljude, ljubav i stara prijateljstva. Odajući jednu toplu i nežnu emociju, predstavi su dale jednu nepretencioznu, dopadljivu i duhovitu formu. Tako je u stvari i sama rediteljka uobličila ovaj tekst, britko, jasno i efektno uvela u radnju i približila epohu na samom početku, ali opet se u drugoj polovini predstave, ta nota gubi, postaje jedna razigrana komedija, koja dobija elemente kiča koja i sama spisateljica drame potencira. Nežna melodija klavira je zamenjena komercijalnijim obradama partizanskih pesama – pevanje i plesanje, realni istorijski prikazi dobijaju elemente fantastike i imaginacije. Time predstava gubi fini tok i naraciju koji je imala na početku i iz dramske umetničkije forme prelazi u zabavnu i komercijalniju. Kada se razmisli možda je to upravo zajednički željeni efekat, da se ova ideja podeli što većem broju gledalaca, da je u životu najvažnija ljubav, u svakom vremenu i u svakom političkom sistemu koja mora da pobedi, i ne sme nikada da ostari, mladi da povrate poverenje i poštovanje starih!
Glavne teme koje se upečatljivo lirski tretiraju su starost, usamljenost, smrt, prolaznost, suočavanje sa promenama, sloboda i bezgraničnost ljubavi, značaj prijateljstva, ali i nelojalnost i gramzivost, te konsekventna borba za pravdu. U vezi sa poslednjim temama, ostvaruju se pitanja trulosti društvenog sistema, korupcije i pravosuđu i opšte nepravde prema nemoćnim pojedincima. (Iz izveštaja žirija sa konkursa za originalni dramski tekst u 2014. godini)
Piše: Marko Radojičić
Leave a Reply