Miloševa Odiseja: Od francuskih sela do srpskih manastira


Miloš Perišić je 2022. godine za svoju debitantsku novelu „Rutava Mara“ dobio nagradu „Leposava Mijušković“ na konkursu za najbolju kvir priču koji su organizovali časopis koji držite u rukama i Bookvar magazin. Iste godine njegove priče osvojile su drugo, odnosno treće mesto na konkursima „Miodrag Borisavljević“ i „Biber“.

Književna javnost je odmah prepoznala talenat i bilo je pitanje trenutka kada će sve biti krunisano knjigom. To se i dogodilo tekuće godine kada je, u uzdanju No rules, objavljen Perišićev roman „Opatija Svetog Vartolomeja“. Roman je svojim tematskim fokusom i izražajnim stilom uneo svežinu na domaću književnu scenu, otvarajući prostor za delikatne teme identiteta, intime i lične potrage koje su do sada bile retko ispisivane sa ovakvom veštinom i senzibilnošću.

U okviru savremene srpske književnosti, Perišićevo delo se može uporediti sa introspektivnijim prozama Saše Ilića ili Zvonka Karanovića, ali ga izdvajaju nežnost i izražena senzibilnost prema telu, prostoru i spiritualnosti. Njegov glas pripada onoj grupi autora koji kvir iskustvo ne koriste kao provokaciju, već kao prostor dubokog i složenog pripovedanja, bliskog autofikciji i psihološkom realizmu.

Ova zbirka kompaktno spojenih trenutaka, slika tako harmonično povezanih i zgusnutih, da poput filmske trake daju pokrete priči, opravdala je očekivanja i pokazala da je srpska književnost dobila nekoga na koga može da računa. U vremenu kada proza često beži u velike narative i spoljašnje zaplete, Perišićev roman podseća koliko moćna može biti introspektivna priča, ispisana sa pažnjom prema unutrašnjem pejzažu junaka.

Autor uspeva da od početka do kraja, bez ikakvog lutanja u stilu, iznese ovu i ne tako kratku, priču. Ovo je posebno značajan uspeh imajući u vidu da je ovo autorovo prvo duže delo koje je objavljeno.

ČITAJTE:  Simon de Bovoar: Nerazdvojne

Perišićev jezik je istovremeno jasan i bogat: u njemu se osećaju tragovi lirizma, ali i svedenosti. On gradi atmosferu pažljivo, oslanjajući se na čula, zvukove i telesna opažanja, što daje posebnu gustinu tekstu.

Da stvar bude bolja „Opatija Svetog Vartolomeja“ je knjiga upravo o lutanju, o potrazi glavnog junaka. Potrazi za sobom, smislom, priča o ponovnom otkrivanju, o definisanju i rekonstrukciji sveta i pronalaženja mesta u njemu.

Iako u tizeru ove knjige stoji da se roman može „smatrati domaćim ekvivalentom dela ’Zovi me svojim imenom’“, zapravo bi u pitanju mogao biti svojevrstan nastavak. Početna slika savršene gej veze između starijeg uspešnog holandskog advokata i mlađeg studenta iz Srbije cepa se na komade kada junak romana Miloš odluči da razori i napusti tu ilustraciju savršenog Dikensonovog Božića.

Tada (ponovo) započinje Miloševo lutanje u potrazi za sobom. Nakon pastoralnih slika francuskog sela, sledi otkrivanje starog Rima, zatim i Atine i grčkih ostrva, da bi se ova jurnjava za sopstvenim smislom zaokružila povratkom na obilaženje srpskih manastira, kao najprigodnijih mesta za preporođaj i uskrsnuće.

Ovaj povratak u religiozni pejzaž otvara dodatnu temu: šta znači duhovnost za jednog gej junaka koji pokušava da pronađe mesto unutar tradicionalnog sistema? Perišić ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja važno pitanje. Da li potraga za smislom mora nužno voditi ka konfliktu između identiteta i vere, ili je moguće prepoznavanje sopstva unutar hramova koji istorijski nisu bili namenjeni svima?

Ova unutrašnja i geografska putovanja autor uspešno pretače u narativni ritam gde prelazi između prostora prate unutrašnje pomake glavnog junaka, čime priča dobija dodatnu slojevitost.

U svom prvencu Miloš Perišić uspeva ono što ni iskusnijim autorima često ne polazi za rukom. Priča je pitka, čita se sa izuzetnom lakoćom, autor izuzetno vešto slika prizore koji je jasno ukazuju pred čitaocima, dijalozi su prirodni i neusiljeni, a svi delovi priče su savršeno uklopljeni u celinu.

ČITAJTE:  Druga šansa za Bobana Stojanovića

„Opatija Svetog Vartolomeja“ je roman koji se ne završava poslednjom stranicom, već ostaje sa čitaocem, kao podsetnik na to da potraga za autentičnim životom nikada nije sasvim gotova.

Piše: Milan Aranđelović

Više tekstova iz broja 83 – jun 2025. možete pročitati na (Klik na sliku):