Potpisnik ovih nekoliko hiljada karaktera koji upravo slede mora već na samom početku da izrazi neizmerno zadovoljstvo što će za potrebe ovog broja Optimista biti u prilici da vam skrene pažnju na dva izvrsna štiva, dva odlična romana koji (po svojim dometima, kao i značaju) nedvosmisleno pripadaju korpusu konsekventne umetničke proze, a koja su se nedavno pojavila u prevodima na srpski jezik i koja se po puno osnova daju podvesti pod kišobran queer književnosti.
Džudit Batler je onomad gromko ukazivala na nevolje sa rodom, a skrasimo li se barem za kratko na polje gorepomenute queer književnosti, nevolje u definicijama (ali i svojevrsnom svojatanju i/ili begu od belega) mogli bismo da ilustrujemo i primerom Đune Barns, vrsnog pera iz redova modernista, autorke nekoliko iznimno relevantnih i kvalitetnih dela, doduše, počesto pominjane ponajpre po čuvenoj joj izjavi „Ja nisam lezbijka, ja sam samo volela Telmu“. Đuna Barns (1892-1982) je tokom čitavog svog dugog života istrajavala na toj svojoj varljivoj i upitnoj poziciji, a neki su katkad u njenim drugim istupima prepoznavali i nalete homofobije. Barnsova je imala i ljubavnike i ljubavnice, neke od tih velikih strasti je sjajno opisala i ovekovečila i sačuvala (i od vlastitog) zaborava u svojim delima, a silni teoretičari književnosti i roda su brojne sate i dane utrošili i izobilje papira izarčili pokušavajući da pojasne šta je Đuna Barns zapravo želela da kaže tom svojom glasovitom rečenicom.
Jedno od pojašnjenje glasi da je Đuna Barns tu prvenstveno želela da se prikloni hetero-normativima kako bi bila dovođena u vezi sa očito inspirativnim joj savremenicima i kolegama (na prvom mestu tu se ističu Džojs i Eliot), dok „Šuma noći“, njen roman od ove jeseni dostupan i u prevodu na srpski jezik, daje za pravo onima koji i u tom ograđivanju vide neutaživu glad za paradoksima uvek i svugde. Istina, „Šuma noći“ (Nightwood, u prevodu Aleksandra Stevića i u izdanju Službenog glasnika) pruža sasvim dovoljno i dovoljno ubedljivih pokrića i za takva iščitavanja. Naime, „Šumu noći“ i taj zavodljivi mikrouniverzum boema, pariskih bistroa, salona, napuštenih crkava, skrajnutih toponima velegrada u kome se u tom trenutku (na razmeđi dva svetska rata iz veka za nama) rađa umetnost novog kova i novi doživljaji sveta koji se ionako, već sam po sebi, ubrzano i prevratnički menja, naseljavaju sve sami pobornici paradoksa i svega sveopštim paradoksima obojenog, određenog i nošenog. Premda malen obimom ( ovde govorimo o oko 150 stranica teksta), „Šuma noći“ se da posmatrati i iščitavati kao društvena hronika „ispevana“ u čast skrajnutog, na prvi pogled na baš vidljivog i subverzivnog.
Ovde bismo mogli da sliku upotpunimo i podsećanjem na još jednu izjavu Đune Barns u kojoj je ustvrdila sledeće: „Ja sam najčuvenija nepoznata osoba ovog veka“. Osim što se ovim sprda sa vlastitom pozicijom unutar književnog esnafa u zlatnoj joj kreativnoj eri, Barns i na taj način ističe i specifičnost svoje pozicije i osvedočenu ljubav prema paradoksu, kao i prema drugačijem i naoko živopisnom i egzotičnom, ali prvenstveno proživljenom i duboko i nedvojbeno ljudskom. U sred te parade čudaka, otpadnika i samozvanih jurišnika protiv uvreženog i građanski uprizorenog, pa samim tim i sterilnog/sterilisanog poput, recimo, logorejičnog doktora sa strašću prema odeći koju vezujemo za suprotan pol, udenuta je, kao krunski motiv i narativni tok, i povest o jednoj ogromnoj strasti, o putenoj ljubavi između dve žene, pokretena i unutrašnjim i ličnim i damarima društvenog konteksta u okviru koga obitavaju i bore se kako bi našle smisao života i postojanja.
S druge strane, marokanski i frankofoni pisac Tahar Ben Želun (1944- ), nedavno i gost beogradskog Sajma knjiga, u romanu „Dete od peska nastoji“ (i u potpunosti u tom svom naumu i uspeva) da kroz prizmu umetničke prizme a unutar konteksta strogo kodiranog i često izrazito netrpeljivog arapskog sveta ispriča priču sa snažnom poentom usredsređenom na balast i darove drugosti. „Dete od peska“ je priča mudro i celishodno usredsređena na glavni lik kao motor svih motora, a reč je o Ahemedu, kojem je, kako bi se spasla očeva čast, nametnuto da život provede pod krinkom i senkom pola kome suštinski i anatomski nikako ne pripada. Naime, Ahmed je muškarac samo po imenu koji, slomljen, zastrašen i nesnađen, na kraju i prihvata takav fatum, pa se čak i ženi takođe zapostavljenom i izmučenom devojkom, u kojoj ubrzo prepoznaje i dobiva i saučesnicu i saborkinju u snalaženju kroz taj teški pakao laži i represije.
Tahar Ben Želun (koji će za nastavak ovog romana, delo „Sveta noć“, u prevodu Nadežde Obradović i takođe u izdanju beogradske Lagune, dobiti i malo je reći prestižnu Gonkurovu nagradu) uspeva da, uz evidentan trud da povest osnaži lokalnim koloritom i rečitim i iskrenim prikazom tamošnjih slika i prilika, dosegne i tačku uvek dobrodošle, a često i prekopotrebne univerzalnosti, te se „Dete od peska“ (kao i „Sveta noć“) mogu čitati kao dela čiji autor vešto, mudro i zanatski besprekorno iznosi povest o polaznim ljudskim porivom za slobodom, sa jedne, i potrebom drugih da ugnjetavaju, dajući danak u tuđoj krvi i sreći, ionako eluzivnim i poroznim društvenim uslovljavanjima, najčešće tek naučenim odjecima ionako upitno tačno tumačene prošlosti. U svetlu tako dubokih oprečnost i možemo čitati i sledeće rečenice iz izvanrednog „Deteta od pesk“a: „Nikoga ništa ne pitam. Pijem kafu i živim. Ni dobro, ni loše. Nikoga ništa ne pitam, jer su moja pitanja bez odgovora. Ja to znam zato što živim sa obe strane ogledala. Iskreno govoreći, nisam ozbiljan. Volim da se igram čak i ako moram da nanosim zlo. Ja sam odavno iznad zla. Gledam sve to izdaleka, sa vrha svoje usamljenosti.“
Piše: Zoran Janković
Leave a Reply