Krajem januara u Ustanovi kulture „Vuk Stefanović Karadžić“ u produkciji Merlinka festivala premijerno je prikazana predstava „… I ostali“ po tekstovima Mina Ćirić, Galina Maksimović, Neda Gojković, Maša Radić u kojoj glavne uloge tumače Anđela Jovanović, Bojana Zečević, Željko Maksimović, Nikola Šurbanović, a režiju potpisuje Stevan Bodroža.
Predstava „… I ostali“ našla se u takmičarskoj selekciji ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. Da li ste očekivali takav uspeh?
Ne, ni najmanje. Divno je kad dobijete neki oblik potvrde da je to što radite dobro ali ja nikada ne stvaram nijednu svoju predstavu da bih dobio potvrdu. Stvaram ih da bih progovorio o nečemu što mi je bitno, što me tišti, što želim da izrazim i podelim sa drugima. Tim pre je predivno kada ja taj trud prepoznat i vrednovan.
Predstava je dobila odlične kritike, ali kako je bilo spakovati četiri različite priče u jednu kompaktnu celinu?
Jedan od načina da se ta kompaktnost postigne bio je taj da sve likove igraju samo četiri glumca. Time sam pokušao da pokažem kako su ljudske sudbine, naizgled beskrajno udaljene jedne od drugih, zapravo vrlo srodne… jer su prožete problemom manjinskog i ugroženog. Potom je i transformacija prostora, koji je mentalan i simbolički u zamisli i realizaciji, pokazala da posmatramo svojevrsnu dramsku mandalu, polimorfnu dramsku tvorevinu u kojoj se različiti delovi celine ogledaju jedni u drugima i iako narativno jako različiti odražavaju istu temu, istu misao koja ih sve prožima. Na posletku najjači element kohezije su sami narativi ove četiri mikro-drame koji sa svojim različitim fabulama obrađuju istu temu.
Koja je poruka predstave „… I ostali“?
Poruke ove predstave je da je ključ tolerancije prema bilo kojoj manjini u razumevanju da je svako od nas, u nekom segmentu svog života, hteo to ili ne, manjina. Prihvatanje manjinskog je u svojoj suštini prihvatanje sebe.
Ovo nije prvi put da ste deo produkcije Merlinka festivala?
Ne, 2013. izrežirao sam predstavu „Merlinkina ispovest“ po tekstu Miladina Ševarlića.
Sa ovom vremenskom distancom, kakve su vam impresije o „Merlinkinoj ispovesti“?
Vrlo retko se u sebi osvrćem na predstave koje su iza mene. Za mene su to kao neki odsanjani snovi, nekada su bile moje, dok sam ih stvarao, onda su pripale nekom drugom… glumcima… publici. Sećam se da me dirnulo s koliko su emocije ljudi reagovali na tu predstavu. Iznenadilo me to jer je moj pristup Vjeranu bio vrlo cerebralan, istraživački, fenomenološki. Za mene je Vjeran bio i ostao zagonetka, nisam ni pokušao da dokučim i dočaram neku egzaktnu i konačnu istinu o njemu, pokušao sam da omogućim susret svom biću sa njegovim bićem u prostoru scenske fikcije koja pokušava da nađe umetnička sredstva da priču njegovog života podigne na nivo simbola.
Danas, češće nego ikad čujemo da je pozorište u krizi. U kakvoj?
Čini mi se da tu priču slušam oduvek, od kada se bavim pozorištem. Pozorište je u svojoj srži efemerno, ono postoji u trenutku u kom se deli sa publikom. Upravo zato što je toliko prolazne prirode potrebna mu je potvrda da je vredno u trenutku u kom postoji, ta potvrda retko može doći godinama kasnije kao u slučaju knjiga, slika, kompozicija. Mislim da ta potvrda, koja se dešava ili izostaje za neku predstavu tokom njenog scenskog života, jeste izvor mnogobrojnih frustracija, osujećenih ambicija… A kad se promenljivost teatra odslika i u večnom dolasku novih generacija, novih ideja, novih umetnika i njihovih poetika čini mi se da prirodno nastaje jedan osećaj nesigurnosti, pitanje šta je zapravo u teatru izvesno, na šta se može računati, da li se išta može trajno izgraditi….mislim da se zato često priča da je pozorište u krizi a ono je zapravo u večnom procesu transformacije jer je to njegova priroda.
Jako često režirate u inostranstvu? Koje projekte bi istakli?
Jako mi je draga predstava „Lasice“ po tekstu Bojane Mijović koja se još uvek igra u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici. Jako volim i poslednju predstavu koju sam režirao u tom gradu, u produkciji ATAK teatra, „Mlijeko u prahu“ po tekstu moje drage prijateljice i divnog pisca Dragane Gage Tripković.
Spomenuli ste „Mlijeko u prahu“. To je još jedna predstava LGBT tematike?
U centru te priče je lik mladića koji ’91. godine, živeći u Podgorici, biva maltertiran, ucenjivan i proganjan ne bi li se prijavio za front i učestvovao u sramnom napadu na Dubrovnik. Jedan od razloga zašto ga izvesni Moco, probisvet i kriminalac koji vrbuje lokalne mladiće za rat, ucenjuje da se i on prijavi je „šansa“ koju mu taj čin navodno daje da se „iskupi“ za svoj seksualni identitet i dokaže da je „pravi muškarac“.
Šta za vas predstava angažovana umetnost?
Dobra umetnost se uvek, neminovno i bespogovorno bavi autentičnim problemima ljudi koji je konzumiraju… umetnost se bavi životom i svime što on predstavlja… samim tim dobra umetnost je uvek angažovana jer se odnosi na istinite i autentične fenomene ljudskog postojanja. Sasvim je u redu da neki umetnik tu angažovanost poželi da odvede u vrlo političkom, čak i aktivističkom smeru. Ali i krajnje intimistička umetnost može i mora da bude angažovana jer se tiče ljudskog iskustva i u slikanju istog teži da bude istinita.
Koji su vam budući planovi?
20. aprila na sceni Kult premijeru će imati moja režija drame „Kod šejtana ili jedna dobra žena“ po tekstu Sanje Savić i u koprodukciji Ustanove kulture „Vuk Stefanović Karadžić“ i Kulturnog centra Pančeva.
16. maja u klubu Drugstore u Beogradu, kao njihova prva pozorišna produkcija, pred publiku će izaći moja režija novog teksta mladog i perspektivnog dramskog pisca Gorana Milenkovića, „Granična lepota“.
Razgovarao: Predrag Azdejković
Leave a Reply