Iako je veći deo svog života proveo van zemlje, Džejms Boldvin je zauvek ostao američki pisac. Bez obzira da li je radio u Parizu ili Istanbulu, nikada nije prestajao sa refleksijom na svoje iskustvo crnog čoveka u beloj Americi. U nebrojanim esejima, romanima, dramama i javnim govorima, elokventni Boldvin je pričao o patnji i borbi crnih Amerikanaca i spasavanju snage bratstva.
Džejms Boldvin, unuk roba, rođen je 1924. godine u Harlemu. Najstariji je od devetoro dece i rastao je u siromaštvu uz strogog i religioznog očuha s kojim je imao težak odnos. Biološko oca nikada nije upoznao Kao dete je pronašao način da pobegne od stvarnosti. Kako se seća, „Znao sam da sam crnac, naravno, ali sam takođe znao da sam pametan. Nisam znao kako ću koristiti svoju pamet, niti da li ću moći, ali je to bila jedina stvar koju sam morao da koristim.“ Do svoje četrnaeste godine Boldvin je većinu vremena provodio u biblioteci i pronašao svoju ljubav prema pisanju.
U mladosti je zbog očuha postao propovednik u Pentakostalnoj crkvi u Harlemu. Boldvin se seća tih tinejdžerskih dana: „Te tri godine za propovedaonicom, tada to nisam shvatao, me je učinilo piscem, stvarno, sav taj bol, očaj i lepota.“ Mnogi su primetili jak uticaj jezika crkve i Biblije na Boldvinov stil, njegov ritam i ton. Nestrpljiv da ide dalje, Boldvin je znao da ako napusti propovedaonicu mora da napusti i roditeljski dom, te je sa osamnaest godina počeo da radi na železnici u Nju Džerziju.
Nakon kratkog zadržavanja na železnici, Boldvin se seli u Grinvič Vilidž gde godinama radi kao pisac frilenser, najčešće kao književni kritičar. Privukao je pažnju poznatog pisca Ričarda Vrajta i iako Boldvin nije još završio svoj roman, on mu je pomogao da dobije novčanu donaciju s kojom je mogao da se izdržava kao pisac. U Pariz se preselio 1948. godine kada je imao 24 godine s nadom da napravi distancu sa američkim društvom u kome je odrastao kako bi pisao o tome.
Nakon što je napisao nekoliko tekstova za nekoliko magazina, Boldvin se seli u malo selo u Švajcarskoj da završi svoj prvi roman. „Idi i reci to na gori“ štampan je 1953. godine i autobiografski je roman o odrastanju pisca u Harlemu. Strast i dubina kojom je opisao teškoće Afroamerikanaca nisu se mogle naći ni u čemu što je do tada napisano. Iako nije odmah prepoznat kao takav, „Idi i reci to na gori“ se već dugo smatra američkim klasikom.
U narednih deset godina, Boldvin je putovao između Pariza, Njujorka i Istanbula, napisao dve knjige eseja, „Beleške domorodačkog sina“ (1955) i „Niko ne zna moje ime“ (1961), kao i dva romana, „Đovanijeva soba“ (1956) i „Druga zemlja“ (1962). Eseju su obrađivali temu rasnih tenzija sa elokventnošću i iskrenošću bez presedana, dok su se romani bavili tabu temama kao što su homoseksualnost i međurasne veze. Opisujući život onakvim kakvim ga je znao, Boldvin je kreirao društveno relevantnu, psihološki prodornu literaturu i čitaoci su to prihvatili, te su „Niko ne zna moje ime“ i „Druga zemlja“ postali bestseleri.
Život u inostranstvu dao je Boldvinu drugačiji pogled na život koji je ostavio iza sebe i samotnu slobodu da se posveti svojoj veštini pripovedanja. „Jednom kada se nađete u drugo civilizaciji, naterani ste da preispitujete svoju“, istakao je Boldvin. U nekom smislu, njegova putovanja dovela su ga još bliže u vezu sa društvenim problemima u Americi. Ranih 1960-ih, osećajući odgovornost, vratio se u Ameriku da uzme učešća u pokretu za građanska prava. Putujući kroz Ameriku počeo je da obrađuje temu crnačkog identiteta i rasne borbe, što je izrodilo zbirku eseja „The Fire Next Time“, koja je takođe bila bestseler, te je stigao i na naslovnu stranu magazina „Time“. Za mnoge, Boldvinom poziv na ljudsku ravnopravnost u već spomenutim esejima postali su rani i važni glas pokreta za građanska prava. Iako kritikovan u to vreme zbog svog pacifističkog stava, Boldvin je ostao važna figura pokreta tokom 1960-ih.
Nakon ubistva njegovih prijatelja Medgara Eversa, Martina Lutera Kinga i Malkolma Iksa, Boldvin se vratio u Francusku gde je radio na knjizi o razočarenjima tog vremena, „Kad bi ulica Bel mogla da progovori“ (1974). Mnogi su kritikovali oštar ton romana i optuživali ga za ozlojeđenost, ali iako je Boldvin utkao bes koji je osećao u to vreme u knjigu, on je uvek ostajao konstantni zagovarač univerzalne ljubavi i bratstva. U poslednjoj godini svog života on je napisao nekoliko veoma važnih knjiga, eseja i pesama, ali se i okrenuo ka edukaciji kao novim načinom da se poveže s mladima.
Džejms Boldvin je do svoje smrti 1987. godine od stomačnog raka postao jedan od najvažnijih glasova u borbi za ravnopravnost. Od „Idi i reci to na gori“ do „Dokazi o stvarima koje ne vidimo“, on je kreirao literarnu lepotu i dubinu koja će ostati deo američkog literarnog kanona.
Piše: Predrag Azdejković
Leave a Reply