Institucionalna homofobija u SAD


Homoseksualnost je Staljinova atomska bomba za uništenje Amerike, pisao je davne 1953. godine, američki novinar, Artur Gaj Metjuz, tokom čuvene histerične antikomunističke kampanje „crvenog zastrašivanja“.

„Crveno zastrašivanje“ („Red Scare“), bilo je svojevrsni kongresni „lov na veštice“ protiv komunista tokom ranih godina Hladnog rata koji je poveo republikanski senator Džozef Makarti. Međutim, ono o čemu se malo zna i piše, jeste da je „lov“ uključivao i gej ljude čije seksualno ponašenje je povezivano sa komunizmom.

„Komunizam aktivno promoviše i podržava seksualne devijacije da potkopa snagu nove generacije i porodi novu problematičnu“, pisala je američka štampa.

Počevši od kasnih 40-ih godina, pa sve do 60-ih godina XX veka, hiljade gej zaposlenih je otpušteno ili prisiljeno da napusti svoja radna mesta zbog svoje seksualnosti. Ovaj talas represije, nad gej osobama nazvan je „ljubičasto zastrašivanje“ („Lavender scare“ – po boji cveta lavande), kako je gej populaciju nazivao republikanski senator, Everet Dirksen.

„Ljubičasto zastrašivanje“ bio je zvanični odgovor federalne vlade na sve vidljiviju gej zajednicu, percipiranu kao komunističku pretnju. To je normalizovalo progon homoseksualaca kroz zvaničnu institucionalizaciju homofobije.

Bivši američki republikanski senator, Alan Simpson, je napisao: „Takozvano ‘crveno zastrašivanje’ bilo je glavni fokus većine istoričara tog perioda. Manje poznat element koji je naneo štetu mnogo većem broju ljudi bio je Makartijev ‘lov na veštice’ vođen protiv homoseksualaca.“

Homoseksualci i komunisti viđeni su kao subverzivni elementi u američkom društvu, koji su delili iste ideale antiteizma, odbacivanja buržoaske kulture i morala srednje klase. Makarti je povezivao homoseksualnost i komunizam kao pretnju „američkom načinu života“. Homoseksualci i komunisti su doživljavani kao skrivene subkulture sa sopstvenim mestima sastajanja, literaturom, kulturnim kodovima i vezama lojalnosti. Smatrano je da se za njih regrutuju psihički slabe i/ili poremećene  osobe, te su mnogi verovali da rade zajedno na potkopavanju vlade.

U svom sada već čuvenom govoru od 9. februara 1950. godine, Makarti je tvrdio da 205 komunista radi u Stejt departmentu. Nedelju dana kasnije zamenik podsekretara Stejt departmenta, Džon Purifoj, otkrio je da je Stejt department otpustio 91 homoseksualnog radnika kao bezbednosni rizik.

Administracija predsednika Harija Trumana je optužena da nije dovoljno ozbiljno shvatila „pretnju homoseksualnosti“. U junu 1950. godine, Senat je započeo istragu o zapošljavanju homoseksualaca od strane vlade, a otpuštanja u federalnoj administraciji dosezala su i do 60 ljudi mesečno.

Tadašnji vođa republikanaca, Gaj Gabrijelson, rekao je da su „seksualni perverznjaci koji su se infiltrirali u  vladu poslednjih godina podjednako opasni kao i stvarni komunisti“.

Makarti je često koristio optužbe za homoseksualnost kao taktiku klevetanja u svom antikomunističkom krstaškom ratu, često kombinujući „crveno i ljubičasto zastrašivanje“. Jednom prilikom je dobacio novinarima: „Ako želite da budete protiv Makartija, momci, morate da budete ili komunista ili pušač kurca.“

Zbog „ukaljanog“ imidža Stejt departmenta, mnogi zaposleni muškarci postali su svesni mogućnosti da budu doživljeni kao homoseksualci. Često su odbijali da budu viđeni u paru, a prilikom predstavljanja davali su izjave kojim potvrđuju svoju heteroseksualnost. Na primer, jedan neimenovani zaposlenik je često govorio na zabavama: „Zdravo, ja sam taj i taj, radim za Stejt department. Oženjen sam i imam troje dece.“

Godine 1953. predsednik Dvajt Ajzenhauer je potpisao Izvršnu naredbu 10450, koja je postavila bezbednosne standarde za federalno zapošljavanje i zabranjivala homoseksualcima da rade u federalnoj vladi. Ograničenja koja su postavljena dovela su do toga da stotine gej osoba budu nasilno izbačene i otpuštene iz Stejt departmenta. Izvršna naredba je takođe bila razlog za otpuštanje oko 5.000 homoseksualaca sa svih nivoa federalnog zaposlenja. Ovo je uključivalo i privatne izvođače i vojno osoblje. Žrtve ne samo da su izgubile posao, već su i „isterane iz ormana“ i javno predstavljene kao homoseksualci.

Trumanov tzv. program lojalnosti je proširen ovom Izvršnom naredbom – „seksualna perverzija“ je dodata na listu ponašanja kako bi sprečila osobu da bude na položaju u vladi. Uvedeno je mnogo novih propisa i politika za otkrivanje i uklanjanje homoseksualaca, lezbejki i biseksualnih osoba. Nove procedure za traženje homoseksualaca često su korišćene kroz intervjuisanje i traženje znakova seksualne orijentacije. Takođe su pregledavana mesta koja su osobe često posećivale, kao što su gej barovi, a često je utvrđivana krivica po društvu u kojem bi se kretala osoba. Ako su njihovi prijatelji ili porodica pokazivali znake da su homoseksualci, oni bi takođe mogli biti osumnjičeni.

Do sredine 50-ih, slična represivna politika stupila je na snagu i u lokalnim vladama, koje su proširile zabranu zapošljavanja lezbejki i homoseksualaca na dvanaest miliona radnika što je činilo više od dvadeset posto radne snage Sjedinjenih Država. Radnici su morali da potpišu zakletve kojima potvrđuju njihovu moralnu čistotu da bi dobili ili zadržali posao.

Lezbejke su bile izložene manjem riziku od progona za razliku od gejeva, jer su žene tradicionalno imale manji pristup javnom prostoru od muškaraca i stoga su bile manje podložne hapšenju i krivičnom gonjenju zbog svoje homoseksualnosti.

Postojala su dva kongresna komiteta za istragu homoseksualnih aktivnosti: Huijev komitet, nazvan po demokratskom senatoru, Klajdu Huiju, kao i Veri-Hil komitet, koji su formirali republikanski senator Kenet Veri i demokratski senator Lester Hil.

Nalazi kongresnih istraga oba komiteta pokazala su ideološke sličnosti Demokratske i Republikanske partije po pitanju homoseksualnosti, a uklanjanje lezbejki i gejeva iz federalnih službi brzo je postalo deo standardne politike obe partije tokom narednih decenija.

Glavna svrha i dostignuće Hui i Veri-Hil komiteta, bila je izgradnja i promocija uverenja da homoseksualci u vojsci i federalnoj vladi predstavljaju bezbednosne rizike koji, kao pojedinci ili radeći u zaveri sa članovima Komunističke partije, ugrožavaju bezbednost nacije.

„Teško možete da razdvojite homoseksualca od subverzivne osobe. Ne kažem da je svaki homoseksualac subverzivan i ne kažem da je svaka subverzivna osoba homoseksualac, ali osoba niskog morala je pretnja našoj vladi, šta god da je i oni su zajedno povezani“, govorio je Kenet Veri.

Povezivanje homoseksualnosti sa komunizmom pokazalo se kao pogodno političko oruđe za razvoj i sprovođenje homofobične diskriminatorne politike.

Džordž Čonsi, profesor istorije na Univerzitetu Kolumbija je primetio da: „Bauk nevidljivog homoseksualca i nevidljivog komuniste je proganjao hladnoratovsku Ameriku“, dok se o homoseksualnosti, a samim tim i samim homoseksualcima, stalno govorilo ne samo kao o bolesti, nego i kao invaziji, poput uočene opasnosti od komunizma i subverzivnosti.

Ovde treba dodati interesantan iskaz tokom jednog od mnogobrojnih Makartijevih saslušanja, koji potvrđuje tezu da su najokoreliji homofobi zapravo prikriveni homoseksualci. Naime, tokom ispitivanja Roja Kona, Makartijevog savetnika, u slučaju optužbi za homoseksualni odnos sa Dejvidom Šhinom, bogatim naslednikom lanaca hotela, Makartijeva naklonost Konu je izazvala sumnju da odnos između senatora i njegovog glavnog savetnika nije bio samo strogo profesionalan.

Izdavač iz Nevade, Henk Grinspun, je 1952. godine, napisao da je Makarti „često bio angažovan u homoseksualnim aktivnostima“ i da je bio čest gost u White Horse Inn-u, gej baru u Milvokiju. Makartijev dosije u FBI takođe sadrži brojne slične navode, uključujući pismo vojnog poručnika iz 1952. koji je rekao: „Kada sam bio u Vašingtonu pre izvesnog vremena, Makarti me je pokupio u baru Wardman hotela i odveo me kući. I dok sam bio polupijan počinio je sodomiju nada mnom.”

Međutim, kako se kasnije pokazalo, Ajzenhauerova Izvršna naredba se pokazala kao „mač sa dve oštrice“. Naime, tokom Vijetnamskog rata, na hiljade pozvanih regruta lažno se izjasnilo da su homoseksualci, kako bi izbegli vojnu službu i odlazak u rat.

Godine 1973. federalni sudija je presudio da seksualna orijentacija osobe ne može biti jedini razlog za prestanak federalne službe, a 1975. godine Komisija za državnu službu SAD, objavila je da će razmotriti prijave homoseksualaca od slučaja do slučaja.

Izvršna naredba 10450 ostala je na snazi sve do 1995. godine, kada je predsednik Bil Klinton poništio deo naredbe i uveo politiku „Ne pitaj, ne govori“ („Don’t ask, don’t tell“) za prijem homoseksualaca u vojsku. Tri godine kasnije, deo naredbe koji se odnosi na zapošljavanje i seksualnu orijentaciju je takođe ukinut, Klintonovim potpisom Izvršnog naloga 13087. Tek 2017. godine, naredba je u potpunosti ukinuta kada je Barak Obama potpisao Izvršnu naredbu 13764.

U januaru 2017. Stejt department se zvanično izvinio na predlog senatora Bena Kardina. Kardin je priznao da su istrage Stejt departmenta o homoseksualnosti federalnih službenika nastavljene sve do 90-ih godina XX veka.

Piše: Igor Maksimović

 

Više tekstova iz broja 72 – jun 2023. možete pročitati na (Klik na sliku):