Pa Habijan je gej


Našu malu ali na toleranciju rezistentnu Domovinu prenerazila je vest kako je vrhovni komandant i predsednik države obelodanio ono o čemu se govorilo po haustorima, kafićima, dark rumovima i korporativnim kuloarima, ali se nikako nije izgovaralo u javnom prostoru jer je nepristojno i divljački nasrtljivo na tuđu privatnost i dostojanstvo. Sve same ustavne vrednosti naše razjedinjene i napuštene zemlje koja je svoju nezavisnost dobila u ratu ali je sve izgubila u miru.

Zoran Milanović, nekadašnji predsednik Vlade i isto tako nekadašnji lider socijaldemokrata, u ulozi predsednika Republike izuzetno se (ne)snalazi. Za vreme svog mandata, sledeće godine će on i u reizbor, svom egu nadodao je par kilograma iz’edenog i ispijenog i našeg novca bez ikakve odgovornosti za svoj (ne)rad i reči koje izgovara. A govori i piše svašta te to posebno čitamo na njegovom facebook profilu kada, valjda, sedeći na klozetstkoj šolji čuka uvrede po svima koji ukažu da je „car go“.

Tu negde oko najdepresivnijeg dana u godini („plavi ponedeljak“ 15.01.) ničim izazvan i bez početka i kraja predsednik države je za novo ustoličenog ministra gospodarstva i održivog razvoja kazao: „Pa Habijan je gej. Nije čovek u ormaru, čovek živi normalan život. Pa novi francuski premijer je gej“. Uz to krenula je i tirada razloga zašto predsednik ne ide na jednogodišnje Prajdove, dok njegova žena ide, te je izgovarao nešto nevezano i nejasno za identitetske politike pojedinaca.

Novi ministar gospodarstva i održivog razvoja Damir Habijan, horoskopski jarac, za svoje 42 godine izgleda dobro, utegnuto, sportski i napucano. Dok nije izabran za ministra, obavljao je dužnost saborskog zastupnika, lični instagram profil nakrcavao je golišavim fotografijama u svim pozama koje su puritanskoj naciji, onoj koja je ne sluša ali kupuje karte za koncerte Aleksandre Prijović, terale bale na usta.

Čim su se reflektori okomili na novo teleso, imali su šta i da vide a i opipaju, ministar je obrisao većinu provokativnih fotografija, šta je kome provokativno a šta ne svakome na dušu, te je svoj kompas javnog delovanja odredio za boljitak i prosperitet naše Domovine. Domovine koja ne voli strane radnike, nazivajući ih „malim, crnim i škurim“, ali Domovine i koja bi da joj drugi obavljaju one marvene poslove koje oni sami rade po Nemačkoj, Irskoj ili Austriji.

Deo LGBTIQ+ zajednice, spoj nespojivog i razjedinjenog, digla se na izdepilirane noge kako je ovo šta je kazao predsednik ono o čemu su maštali godinama. Imamo ministra koji je gej, izgleda kao „str8“, nije „tetkast“, te je još uz sve i član konzervativne, demohrišćanske, stranke prvog nam predsednika Franje Tuđmana. Sve predrasude i stereotipe smo razbucali, sva pravila pogazili, i sada samo čekamo da nam napokon krene u LGBTIQ+ zajednici.

To je ona strvina, zategnuto vretenasto mesišta sa do 10% masnoće, koju treba oglodati i svima pokazati da i u politici, te i u strankama domoljubnog karaktera, postoje neki „pederi“ koji se Bogu mole, stavljaju desnu ruku na levu stranu dlakavih prsa i pevaju hrvatsku himnu koju je komponovao, eto ti ga na, Srbin Josif Runjanin.

Danima se čekalo, uz par kolumni domaćih aktivista, kako će ministar da istupi i narodu prizna, „Urbi et Orbi“, da voli druge muškarce i da oni sada još više vole njega te da svoj politički program, konzervativan i sputavajući za potpuno prepoznavanje ljudskih prava LGBTIQ+ osoba, njemu neće biti prepreka da se upusti u političku borbu gde u suštini svako svakoga za vlast.

Nažalost, ili na sreću, još uvek se nije desilo ama baš ništa. Ministar je davao intervju, dozirane i lepo upakovane, bez referiranja na ono šta je umesto njega izgovorio predsednik države koji ministra ni sve njegove stranačke kolege ne može da vidi ni nacrtane. Animozitet je pregolem a Domovina je premala za toliki broj nervoznih, razdraženih, nadrndanih i sukobljivih muškaraca. Zbog njihove nemoći, stalne potrebe da ga međusobno „mere“, pate institucije zemlje jer ih zloupotrebljavaju i vrše diseminaciju govora mržnje, netrpeljivosti i nepristojnosti.

Sama LGBTIQ+ zajednica, ili ono šta je ostalo od nje, odnosno od strane onih koji se još nisu odselili iz papreno skupe zemlje u kojoj prosečan građanin ne može da priušti letovanje na „svojoj obali“, podelila se na dva strane. Ko ona raspolućena balega o kojoj je pisao Miroslav Krleža opisivajući razliku između Srba i Hrvata.

Jedni su ekstremno uz šta god predsednik države kaže i uradi, potpuno ga abolirajući od odgovornosti za neukus i kršenje zakona, dok su drugi bili šokirani izgovorenim jer smatraju da je tzv. „autanje“ lični cilj i odabir koji traje, doslovno, čitav život i isključivo je na pojedincu a ne hirovitom i dokonom muškarcu u nečemu što bi se imenovalo „muška menopauza“.

Prema analizi organizacije ILGA (International Lesbian, Gay, Bisexual, Trans and Intersex Association) više od 2,7 milijardi ljudi živi u zemljama u kojima je homoseksualnost kažnjiva zatvorom, bičevanjem ili smrću. To je ona realnost, odsustvo romantizma u svakodnevnom životu, koja nam doslovno lomi zube i lobanju.

Više od 64% ispitanih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj doživelo je neku vrstu nasilja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i/ili polnih karakteristika. Trećina LGBTIQ osoba zbog straha od diskriminacije ili nasilja prilagođava svoje ponašanje tako što skrivaju svoje identitete ili izbegavaju da pokazuju nežnost i prisnost prema voljenoj osobi. Čak 88 % ispitanih LGBTIQ osoba proživljeno nasilje nikada nikome nije prijavilo.

Izlazak iz ormara, ili tzv. „autanje“, celoživotni je i dugotrajni proces razvoja identiteta koji je krcat izazovima i teškoćama jer se sve to dešava u društvenoj sredini prepunoj homofobije i diskriminacije. Radi se o samoprihvatanju i samoupoznavanju vlastite seksualne orijentacije i rodnog identiteta pre nego što se učini konačni korak prema bliskim osobama i široj zajednici. Da bi se to ostvarilo nekada je potrebno da se dogode godine na ličnom razvoju i prihvatanju pozitivnog LGBTIQ identiteta.

Kada će i da li će neko da se odluči i otkrije svoju seksualnu orijentaciju, i kome će to da kaže, na njemu/njoj je samom/samoj i to trebamo svi da prihvatimo i razumemo bez frustracija i potrebe da se mešamo u bilo čije odluke, ali i dinamiku. Jednako je važno i samopouzdanje i ceniti sebe, sa svim svojim slabostima i manama, koje je baza za rast i razvoj svakog ljudskog bića.

LGBTIQ osobe, bile one na ili van pozicije moći, imaju osećaj straha da ukoliko ”izađu iz ormara”, potvrde nebirani identitet, da će automatski doživeti odbijanje i napuštanje od strane bliskih osoba i prijatelja. Prisutan je i opravdani strah od gubitka posla, poslovnih prilika, isključivanja, ali i bojazan od obespravljivanja, ogovaranja i diskriminacije.

Na kraju je bitno reći da postoje, semantičke i filozofske, razlike između seksualne orijentacije i seksualnog identiteta. Jedan je uži a drugi širi termin za razumeti i njime se baviti. No, koliko je ovaj terminološki meta jezik, za koji vam u današnje vreme treba i rečnik, građanima i (ne)jasan vidi se i po tome da sve shvataju sa onom domaćom „primaš li ga ili ne“. Upravo je ovo, nerazumevanje i očekivanje između seksualne orijentacije i identiteta glavni šoder spoticanja u nečemu šta se imenuje sa hrvatska LGBTIQ+ zajednica.

Piše: Ivan Zidarević

 

Više tekstova iz broja 76 – februar 2024. možete pročitati na (Klik na sliku):