Odnosi između Ruperta Evereta i Oskara Vajlda sežu u daleku prošlost proslavljenog glumca. „Imao sam pet-šest godina kada mi je mama pročitala priču ’The Happy Prince’“, kaže Everet. I dalje se seća intonacije kojom mu je naglašavala pojedine rečenice. Jezgrovite istine lako razumljive i njegovom dečjem umu. Svoj zabavan, tužan i potresan biografski film o poslednjim danima Oskara Vajlda doživljava kao svojevrstan epilog i suptilan podsetnik na neka nevinija vremena. „Ne želim da zvučim poput Širli Meklejn“, kaže sa osmehom, „ali osećam prisnu povezanost sa Vajldom.“
Kada je početkom godine premijerno prikazan na Berlinalu, film „The Happy Prince“ postao je film za koji je posle dosta vremena dobio pozitivne kritike.
Glumac je brutalno nesentimentalan prema svojoj karijeri i samoomalovažava i svoja prava dostignuća i uspehe.
Smešni su mu glumci sa kojima se probio prvo kao tinejdžer u pozorišnoj predstavi, a zatim i u istoimenoj srceparajućoj filmskoj adaptaciji drame Džuilijana Mičela „Another Country“.
U ovoj priči o samoubistvu, seksualnosti i identitetu smeštena je u tridesete godine minulog veka među lučnim prolazima, terenima za kriket i jezerima jedne engleske javne škole. Everet je igrao sa Kenetom Branom, Kolinom Firtom i Danijelom Dej-Luisom. „Bili smo kao dečački bend“, kaže o svojim starim kolegama. Dodaje da ako bi on bio Robin Vilijams onda bi Brana bio Geri Barolu, a Firtov Marko Oven bi imao dah Hauarda Donalda.
A Danijel Dej- Luis? „On je bio iznad svih nas, poput Amerikanca koji napušta dečački bend i osvaja svet.“ Džastin Timberlejk? „Zacelo!“
U filmu „The Happy Prince“ po prvi put nakon šesnaest godina ponovo sarađuje sa Kolinom Firtom. Poslednji put su se zajedno pojavili u još jednoj filmskoj adaptaciji dela Oskara Vajlda. U pitanju je bio film „The Importance of Being Earnest“. Jedna od Everetovih omiljenih scena u novom filmu jeste i pojavljivanje zvezde filma „The King’s Speech“.
„Obukao sam ga gotovo identično kao i u filmu ’Another Country’“, objašnjava. „Sedi pored moje samrtne postelje. To je priča o našim karijerama. On sedi tu uspešan… a ja umirem.“
Između Vajldovih tumaranja kroz isparenja apsinta, plaćenih dečaka kurvica, dobacivanja zlobnih uvreda u mračnim prolazima, ozbiljnih medicinskih problema, gadnih zloupotreba opijata, surovih homofobičnih napada i sećanja na momka zbog kojeg je završio u zatvoru, ovaj film nekako uspeva da ima i savršenu dozu dobrog humora. Everet je u prednosti zato što zna šta će se dogoditi nakon svega. Zna koliko će Vajld postati važan, ne samo za njega, već i za globalnu gej kulturu kroz koju će odzvanjati kao prva zvonjava Big Bena.
„Danas više ne može postojati neko kao Vajld“, napominje Everet. „U njegovo doba okolo nije bilo gej ljudi. Zato nam je i važan. Pokreti za gej oslobađanje su potekli od njega. U neku ruku, on je u središtu naših današnjih života.“
Od romana o gej noćnom životu Njujorka pre epidemije HIV-a „Dancer From The Dance“ Andreja Holerana sve do omiljenog „RuPaul’s Drag Racea“ oseća se doza „Vajldovskog“ humora.
„Mislim da postoji veza između „Drag Racea“ i Oskara Vajlda. Taj nivo performansa i ironije prema svojima jeste ono što je bio Vajld. Te zajedljive i sarkastične opaske koje dreg kraljice i dalje koriste, ali nama više nisu dozvoljene.“
Everet je glumac, scenarista i režiser filma „The Happy Prince“. Filmu je mesto na pijedestalu zajedno sa gej klasicima devete umetnosti koji su ostavili značajan trag u prethodnoj deceniji.
„Moonlight“, „120 BPM“, „Call Me By Your Name“, „God’s Own Country“, „Other People“, „Tangerine“, „Stranger By The Lake“, i „Pride“ su filmovi koji svoj nastanak, ma koliko indirektno, duguju upravo Vajldovom umeću pripovedanja priča. Zato film „The Happy Prince“, kroz priču o trijumfu i traumi sa kojima se gej muškarci susreću i svega onoga što sve to verno prati, simboliše svojevrstan duboki naklon poštovanja prema našem poreklu.
Dovoljno je prijatnih, lukavo obrađenih momenata koji su utkani u film ne samo o životu i vremenu Oskara Vajlda, već i o Everetovom koji sugerišu njegovo preklapanje. „Bilo je svetlucanja“, napominje.
Everet je veoma šarmantan tokom intervjua. Sedimo u izdvojenom delu njegovog omiljenog italijanskog restorana u Sohou. Iza ugla se nalazi crkva Svetog Patrika u kojoj Everet povremeno pomaže služeći obroke beskućnicima.
Kada se kao upravo svršeni pitomac katoličke škole obreo na studijama u Londonu 1976. godine Evereta je, prvi put nakon detinjstva, počelo da progoni ime Oskara Vajlda. Sa šesnaest godina bio je podstanar u porodičnoj kući koja se nalazila u problematičnom kraju u kome se nalazio leather bar i, iza njega, sokak za kruzing. „Nisam imao pojma o tome“, kaže sa suzom u oku. Otkrio sam ga jedne večeri dok sam šetao psa. Kroz prozor sam ugledao kauboje i momke u koži. Zaista čudesno.“
Bar je odavno zatvoren, ali uprkos tome što je Everet tokom svog putovanja kroz globalni gej noćni život video svašta ovo je i dalje ostalo njegovo najdraže gej mesto. „Biti gej tada stvarno je bilo osećati se kako gazite Vajldovim stopama“, kaže Everet. „Tada su svi pričali o Vajldu jer je proces legalizacije tek bio okončan. Svega sedam-osam godina smo bili po zakonu. U to vreme sam se zaista osećao kao on jer smo svi bili u istoj koži otpadnika.
Osim u filmu „The Importance of Being Earnest“, tokom devedesetih pojavio se i u komadu „The Picture of Dorian Gray“, zatim u „An Ideal Husband“ kao i u pozorišnoj adaptaciji „The Judas Kiss“ svojevrsnog prethodnika onoga što će postati „The Happy Prince“.
Njegova pojava u filmu je smela, ali i odmerena i podseća nas kakav spektakularan glumački talenat može imati kada to posao zahteva i koliko ga kamera i dalje obožava dok se
priprema za proslavu 59. rođendana.
„The Happy Prince“ je poput ljubavnog pisma samom Vajldu gde nema straha ako se bale koje cure zbog oduševljenja pomešaju sa kapima parfema. Dopadaju mu se i ostali filmovi o Vajldu, ali dodaje kako su oni nastali u vreme kada ste morali biti pažljiviji.
„To su oprezni filmovi. Morali su da budu obazrivi. Bilo bi drsko bilo šta drugo u to vreme.“ Ali Everet dovoljno poznaje Vajlda kako bi mogao da udobno korača u njegovim cipelama.
„Dok ga čitam ponekad uspostavljam duhovnu vezu sa njim“, kaže. „Njegovo izgnanstvo je bila još jedna vrsta zatvora zato što je bio u nemilosti engleskog naroda koji su ga pljuvali na ulici ili izbacivali iz restorana. Sve se to dešavalo. Svi smo mi, ma koliko živeli u udobnosti Zapada i prijateljskim LGBT državama, doživljavali razne vrste pritisaka od strane ostatka društva. Ovo je u neku ruku priča o Hristu. Svaka osoba iz naše zajednice treba da se ogleda u tome.“
Za realizaciju projekta bilo je potrebno deset godina. „Oduvek sam bio pomalo tradicionalno neobična osoba“, kaže ispijajući šolju čaja. „Neprekidno imam dobre ideje, ali me prva prepreka na koju naiđem odvrati od realizacije. Nikako nisam mogao da prebrodim to. Ali iz nekog razloga sa ovom stvari sam istrajao i svaki put kada sam razmišljao da odustanem nešto se dogodilo što me je nagonilo da nastavim dalje.“
Oskar Vajld je 2017. godine posthumno rehabilitovan zbog svojih zločina i tako postao jedan od brojnih gej muškaraca kojima je država prećutno priznala da za njihova zlodela nisu krivi oni već društvo. Everet veruje da bi Vajld ovo izvinjenje video kao potpunu besmislicu. „Zaista je patetično“, kaže Rupert. „Izvinjenje i dalje na neki način implicira da se zločin zaista i dogodio.“
Everetovu karijeru obeležio je potpuni nedostatak izvinjenja zbog njegove seksualnosti koju je nosio sa apsolutnom transparentnošću. Smeje se ironiji što je jedina bivša ljubav koju je ubacio u film zapravo – žena. U pitanju je francuska glumica Beatris Dal sa kojom je krajem osamdesetih imao kratku ljubavnu aferu.
Da li postoji nešto zbog čega bi njemu trebalo da se izvinjavaju? „Oh! Tako mnogo stvari“, odgovara sa osmehom. Zbog svoje otvorenosti, iskrenosti i sa manje-više i zanimljivim stavovima mediji su ga često provlačili kroz toplog zeca. „Slučaj gej očeva je bio tipičan slučaj lažnih vesti“, objašnjava.
Želi da iznese na čistac tu stvar gde je jednom prilikom rekao kako ne bi voleo da je ima dvojicu očeva. „U pitanju je bio intervju koji sam davao sa svojom majkom. Često možete da vidite da će mediji prikazati stvari onako kako oni to požele da prikažu javnosti.“
„Kazao sam koliko volim svoju majku. U tome mnogo više se divim gej roditeljima nego onima koji su strejt, onima koji imaju decu bez ikakve zadrške. Potrebno je mnogo više opreznosti kod gej roditeljstava iz praktičnih razloga i zbog toga što znaš da odgajaš dete u komplikovanom svetu. Uprkos tome što lično ne želim da imam decu prema gej roditeljima gajim samo divljenje“.
O stavu prema trans pravima izvučenog iz konteksta, zbog koga su ga takođe prozivali i klevetali, iznosi mišljenje koje se može sumirati u sledećoj izjavi: „Putem kojim smo krenuli ide ka eliminaciji muškog roda i ka vrsti androgenosti. Nije da me to brine, ali izgleda kao izvinjenje za milione godina muške agresije“.
Rupert Everet podseća na modernog Oskara Vajlda. Ako je „Another Country“ bio njegovo prvo remek-delo onda bi „The Happy Prince“ svakako morao da bude drugo.
„Tokom snimanja su se dešavala zabavne stvari“, kaže i prepričava jednu od anegdota koja započinje porodičnom pričom. Ova priča je govorila kako je sestra njegove majke, tetka Peta, crna ovca porodice i večita kontrašica, bila Vajldova prijateljica. Kada je postao tinejdžer shvatio je da to nije moguće. Ali pre šest godina, tokom rada na ovom filmu, bio je pozvan da u društvu Merlin Holand, sinom Vajldovog najmlađeg deteta Vivian poseti grob slavnog pisca.
„Pitao sam ga da li mu ime Peta Everet išta znači. Odgovorio mi je kako je Peta Everet razlog zahvaljujući kome je on svog oca video poslednji put. Ispostavilo se da je porodična legenda ipak bila istinita.
Peta je bila najbolja prijateljica Vivianove supruge. „Merlin se vraćao iz škole dok je njegov otac umirao u bolnici“ objašnjava Rupert sklapajući delove priče. „Kada je došao kući njegova majka je spremala večeru u društvu moje tetke. Kada je večera završena majka ga je zamolila da isprati tetka Petu do taksija. Dok je ulazila u taksi Peta je malom Merlinu pružila novac i rekla mu da se odmah odveze u bolnicu. Učinio je to i trideset minuta nakon dolaska njegov otac je preminuo. Kada se vratio kući njegova majka je bila besna jer je mislila da ga je tetka Peta zavela.“
Njegov smeh je zaista zarazan. „Dakle onih šest stepeni razdvajanja od Oskara Vajlda jeste moja tetka Peta.“
Rupert Everet je tako sjajan pripovedač da mi se čini gotovo drskim da ga ispravim i kažem kako je u pitanju zapravo tri stepena razdvajanja.
„Jel’“, uzvikuje. „Zar to nije zadivljujuće?“
Leave a Reply