Da na samom početku na čistac isteramo očiglednu i hitru impresiju u vezi sa ovim odličnim romanom poljskog autora Mihala Vitkovskog (Michał Witkowski, 1975) – ovaj roman, mimo svojih evidentnih kvaliteta i nespornih visokih literarnih dometa, načelno brzo probudi asocijaciju na ipak neprevaziđeni klasik „iz pera“ Žana Ženea – Naša gospa od cveća; u tom smislu, uz jasnu ogradu da je tako značajna i suštinski neponovljiva proza, i to ne samo kada se u žiži nađe kvir književnost, sasvim legitimno, pa i dobrodošlo nadahnuće, na prvih par misli i zaista ostavlja utisak varijacije, istočno/centralnoevropske varijacije na ono što je Žane napisao među koricama te iznimno upečatljive proze o tajnim životima u francuskom podzemlju. I onda jednako brzo mora da ide i naredni sud – Vitkovski je bez daljnjeg uspeo da se izbori sa tako skliskim nadahnućem, koje hteo-ne hteo, nužno vodi ka nezgodnom tlu poređenja sa slavnim prethodnikom, te je njegov roman Lubjevo (prevela Jelena Jović, objavila nedavno kuća Blum izdavaštvo) na kraju poštenijeg i preciznijeg vaganja samosvojno delo autora koji definitivno ima šta kaže na samoizabrane teme, pri čemu je veština neosporna, a stil majstorski izbrušen, pa još, pritom, sve to u delo sprovedeno uz poštovanje i pojma i ograničenja kvir književnosti, i istorijskog i društvenog konteksta Poljske iz hladnoratovske ere (priča romana se zbiva u Vroclavu, rodnom gradu i samog autora), i ideje istorije privatnih života, odnosno, stvaranje društvene hronike isprva sagledavane i oblikovane kroz vizuru ličnog, individualnog, intimnog.
Lubjevo (na engleskom govornom području ovaj naslov je preveden kao Grad ljubavi) kreće dosta žustro – glavni junak, ciničan prema misiji u kojoj se nalazi ili u koju se sam zaputio, a jednako ciničan i prema svojim sagovornicima/sagovornicama, stiže u oronuli stan u ubogom gradskom delu Vroclava kako bi saslušao i zapisao ispovesti sve urušene „kraljice“, koje sebe nazivaju Patricija i Lukrecija, a one mu sočnim jezikom pripovedaju priču o zavodničkim avanturama iz mladosti, nostalgično zagledane u lepote života i jednokratnih seksualnih eskapadama (sa „đilkošima“, odnosno, pravim i zbilja muževnim muškarcima, neretko i omamljenima alkoholom, ali i ruskim vojnicima zalutalim u teški mrak te marginine margine) u čemeru Vroclava šezdesetih godina veka za nama i njima. Ovde mustra preuzeta iz ovde već jasno istaknute Ženeove Naše gospe od cveće dobija nadogradnju u vidu pervertiranog retro-šika sa poljskim i komunističkim predznakom iz ere, kada niko nije imao previše, a kada je sloboda bila slađa i zavodljiva, a onda i privlačnija, jer se za nju moralo zdušno boriti, neizbežno pod okriljem mraka, opskurnije i teške kriptičnosti. A tu se i po toj osnovi već javlja asocijacija i na izuzetan Staklenac ovdašnjeg Uroša Filipovića.
Srećom po ovaj roman i po nas kao čitaoce-namernike ovog ili onog ideološkog ili drugog svetonazora, Vitkovski se već na prvim stranicama zaustavlja na sigurnoj udaljenosti od uvek upitne romantizacije prošlosti (a homosekualni je čin tada u Poljskoj, kao i kod nas, nešto nominalno liberalnijih, bio zakonski zabranjen i kažnjiv), ali i onoga što bi se dalo označiti i opisati kao poljska ispostava autobalkanizacije, odnosno, poriva autora (pisaca, filmskih stvaralaca) da posežući za misery porn-om kao pristupom (to jest rasprodajom stilema na temu života u siromaštvu i nepravdi) ugode potrebi snađenih i bezbrižnijih zapadnjaka da osete ushićenje vlastitim životima, ma kakvi oni u tim sređenijim društvenim i ekonomskim uslovima zbilja bili. Vitkovski u toj ravni kreće put zajedljivog, ali opravdano zajedljivog i u samu povest i duh priče organski ukorenjenu i porinutu zajedljivost, a taj humor tu ne biva puki kontrapunkt sirovosti priče kao celine, niti saharinska uteha za jetkost iskaza Patricije i Lukrecija, a ni jezika za kojim posežu ne bi li svoje viđenje zajedničke, gotovo pa pikarski uzbudljive prošlosti učinile što šokantnijim i nepatvorenijim; humor je ovde jednostavno prirodan sled stvari, još jedan od odraza ljudske vitalistističke prirode da i u najcrnjem i najporaznijem čemeru nađe nešto čežnjivog uzdaha vredno, a život na rubu društvu, u teškoj senci i a okovima istinske odbačenosti i nepripadanja široj zajednici, koje je bezmalo opipljivo, katkad zna da izrodi i takve uznose duha kadrog ne samo da preživi, nego da iznađe i lepotu gde rezona nema očekivati išta lepo, pri čemu i istina može da bude zgodna valuta pri raskusurivanju sa mladošću koja je nepovratno produžila dalje, svojim putem. Vitkovski tom lekovitom podsmehu podvrgava ponajpre navade ovog, savremenog doba, u stalnom sukobu sa istinom, iskrenošću i punoćom življenja; otud, između mnogobrojnih drugih (a reč je o zamašnom, gabaritnom delu, ali bez uočljivih viškova i primera praznog hoda i praznoslovlja), u Lubjevu nailazimo i na sledeće redove: „Mi smo kulturni ljudi, koji žele da rade kako treba i uz poštovanje morala, uz društvenu saglasnost, u belim rukavicama (pazite da vam se slučajno ne isprljaju). I poče da me ubeđuje kako je upravo zbog ovakvih kao što sam ja imidž gejeva u društvu tako katastrofalan, da mi (to jest, ja i Penzionerke, kao i Plavušan i ostali sa dna) radimo to kao psi u žbunju, dok nam oni nude odbojkašku loptu, sport, fitnes režime, jer žele da nas izbave iz tog postpiketovskog, još predemancipacijskog ponora, rečju – hteli su da nas zainteresuju nečim korisnim. Isfeminizirani i debeli – ne odgovarajte. I kako meni padne vilica čim nekog golog ugledam, a u stvari je potrebna ljubav, razumevanje, poštovanje. Ponekad su druge stvari važne. Koje? Prijateljstvo, bliskost.“
Za kraj se mora pomenuti da unutar tog inicijalnog trojstva aktera tokom ovog ispredanja priča dolazi do emancipacije ciničnog spram pojma, a danas i fenomena iskrenosti bez zadrške, te se (i) u viđenju Vitkovskog u ovom konkretnom mu delu vraćamo i na podsećanje da nikada ne smemo izgubiti veru u neprolaznu isceliteljsku i transformativnu moć pripovedanja. Kao ni slušanja, uostalom. Bliskost se i putem govora/ispovesti rađa.
Piše: Zoran Janković
Više tekstova iz broja 82 – februar 2025. možete pročitati na (Klik na sliku):