Nije homofobija što me noćas ubija


Homofobija vreba sa svih strana – s televizije, radija, iz mejlova, poštanskih sandučića, svojim krupnim rečima mami nas na mračnu stranu, a uz jednu poruku: „meni je to bolesno!“ Većinsko društvo halapljivo guta tu udicu, a od homofobičnih rođaka i drugih likova dobija informacije o tome šta je „normalno“: mržnja, idealno svaki dan.

Da bismo saznali šta to moderni homofobi govore, ne moramo daleko – dovoljno je da se vratimo u 7. septembar 2024. godine, na ovogodišnji Prajd. Grupica koja sebe naziva „decom Svetog Save“ se tog dana skupila ispred Vaznesenjske crkve u Beogradu (njih petoro). Zvonilo je iz verskog objekta, oblak dima je obavijao kapiju crkvenog dvorišta. Iza dimne zavese se nazirala silueta krupnog muškarca odevenog u crno. Iako je on radnju obavljao u tišini, ostatak družine je bio spreman na monolog. Na primer žena s ikonom na grudima: „Beograd je Bogorodičin grad“, rekla je tom prilikom, „Srbi su svetosavski narod i deca Svetog Save. Mi da nismo danas izašli, mi svojim potomcima i precima ne bismo mogli da izađemo pred oči. Mi kao svetosavski narod jako dobro znamo šta je ovo što se danas desilo i moje suze idu za njih (misli na učesnike Prajda). Ako govorimo o ovim zemaljskim zakonima, oni traže ono što je protivustavno: lepo u Ustavu piše – brak između žene i muškarca. A kada govorimo o zema… o božjim zakonima, bog je isto rekao da je brak isključivo između muškarca i žene. Ovo je zapravo jedna duhovna borba. Mi se u Srbiji trenutno uništavamo i fizički – odsekli su nam srce, to je Kosovo, a ovo što se sada dešava (Prajd) je duhovno porobljavanje Srbije. ’Oće dušu da nam pokore! Mi kao pravoslavan narod to ne smemo da dozvolimo! Pozivamo sve da se njihova srca preobrate, jer smo mi svetosavci, mi nismo ono u šta nas teraju!“

Istina je da nisu svi zaokupljeni verom homofobi, ali se mržnja prema pripadnicima LGBTIQ+ populacije često pravda rečima koje je navodno rekao sam bog. Jasno je da bi taj bog, i da postoji, sigurno imao pametnija posla nego da se obraća grupici građana iz Srbije, ali ih to ne sprečava da se ponašaju kao da su kvir građani problem, ako je verovati njima – najveći koji ova zemlja ima.

Fenomen homofobije je zanimljiv, a odgovor je među prvima potražio američki psiholog i filozof William James. On je još 1890. godine pretpostavio da je gađenje prema seksualnom odnosu s osobama istog pola instinktivno i da je jače kod muškaraca nego kod žena. Tvrdio je da je u društvima gde homoseksualnost postoji to gađenje prevaziđeno navikom – drugim rečima, verovao je da se tolerancija uči i vežba, a da se s mržnjom i gađenjem rađa.

Kasnije su usledile i druge teorije, a uglavnom su više govorile o predrasudama autora nego o tome čemu homofobija uopšte služi. Sigmund Freud je doduše već 1905. godine ponudio nešto razumnije tumačenje – rekao je da je ekskluzivno heteroseksualna orijentacija između ostalog i produkt uticaja društvenih zabrana čiji je cilj da iskorene homoerotično ponašanje. Pretpostavio je da svi u ranom detinjstvu osećaju neku vrstu privlačnosti prema roditelju istog pola i da se ta osećanja energično sankcionišu, dok se s Edipovim kompleksom retko postupa toliko radikalno.
Negativni stavovi su kod različitih osoba različitog intenziteta, ali su mnoge studije utvrdile da homofobi širom sveta imaju niz dodirnih tačaka: retko su ili nisu nikada imali kontakt s nekom LGBTIQ+ osobom, skloniji su tome da kriju svoja homoseksualna iskustva ukoliko su ih imali, često vide homoseksualno ponašanje i tamo gde ga nema (posebno kod muškaraca), skloniji su tome da žive u krajevima gde je homofobija normalna, uglavnom su slabije obrazovani, religiozni i veruju da su uloge u seksu određene tradicijom. Zanimljivo je da će vam ChatGPT ukoliko ga pitate „Zašto su ljudi homofobični?“ dati slične odgovore, a na prvom mestu je „Ignorancija i nedostatak obrazovanja“ (ovo nije toliko zanimljivo, koliko je dokaz da se AI trenira na onome što već znamo, ali vam je jasno šta pokušavam da kažem).

Uprkos dugoj tradiciji, homofobi nisu radili na razvijanju novih teorija. Uglavnom se vrte u krug, ponavljaju iste stvari:

Meni je to bolesno: Netačno. Odlukom Svetske zdravstvene organizacije (SZO) homoseksualnost je 1990. godine uklonjena iz Međunarodne klasifikacije bolesti, odnosno skinuta sa liste mentalnih bolesti.

Još uvek nisi sreo pravu: Netačno. Homofobi veruju u moć konverzivne terapije, ali je odavno dokazano da se radi o surovoj praksi nasilnog menjanja nečijeg identiteta koja (naravno) ne funkcioniše (konverzivna terapija je ozbiljnija stvar od eksperimentisanja s osobama suprotnog pola, ali je ovo uverenje u korenu ideje da homoseksualnost može da se transformiše u heteroseksualnost).

Zbog gej propagande danas je više LGBTIQ+ osoba: Netačno. U nekim delovima sveta ljudi se danas osećaju bezbednije, pa radije govore o svojim pravim identitetima. Zato se homofobima čini da su svi gej.

Gejevi kvare decu: Netačno. I LGBTIQ+ građani i građanke svoj glas podižu zbog dece koja se razlikuju. Služe im i kao uzori koji pripadnicima kvir populacije i dalje nedostaju – u životu, u školi, na poslu, u svetu uopšte. Vreme je da se svima koji odrastaju i žive uz teret različitosti poruči da homofobi nisu poželjni, da nisu sami i da mogu da žive onako kako zaslužuju.

Pa ne izgledaš toliko gej: Netačno. Izgledam, samo ne vidiš dobro.

Ko je muškarac, a ko žena?: Svako je ono što jeste.

Ko će da obuče venčanicu na svadbi (za gej muškarce): Niko ili onaj ko bude želeo da je nosi.

Svi gej muškarci su promiskuitetni: Netačno. Želja za seksom varira kao i kod svih drugih ljudi, a za razliku od ljubavnog, seksualni život jeste privatna stvar.

To je tako gej: „Gej“ nije uvreda.

I moj drug je gej, sigurno se znate: Jedna kvir osoba ne poznaje sve druge kvir osobe, mnogo nas je.

I moj prijatelj je gej, upoznaću vas: To što su dve osobe gej ne znači da će se dopasti jedna drugoj.

Kada si odlučio da budeš gej?: Nikada, priroda je odlučila.

Kada si priznao da si gej?: Biti kvir nije zločin, tako da je reč „priznanje“ u ovom kontekstu pogrešan izbor.

Zašto ne postoji i strejt prajd?: Zato što heteroseksualne osobe rođenjem dobijaju sva prava. Prajd je protest, borba protiv diskriminacije.

Ovo su tek neke stvari koje homofobi govore, a namerno smo izostavili one nešto mračnije poput „Druže, vi ste bolesna govna treba vas ubiti i zaklati i sve u kamion i pobacati u more“ (Ako zanemarimo to što nasilnik u ovom slučaju nije svestan činjenice da Srbija nema more, u pitanju je govor mržnje koji, čak i u onima koji su na ovakav način obraćanja navikli, izaziva neprijatnost. A sad zamislite da ovako nešto pročita biće koje još uvek nije razvilo mehanizme odbrane).

Možda je najbolja ilustracija toga kako funkcioniše mozak jednog homofoba ono što je prilikom donošenja prve presude za zločin iz mržnje (decembra 2012. godine u Krivični zakonik Republike Srbije uveden je član 54a, u kome se navodi da će se krivično delo motivisano mržnjom zbog pripadnosti rasi i veroispovesti, nacionalne ili etničke pripadnosti, pola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta drugog lica ceniti kao obavezna otežavajuća okolnost) rekao otac koji je osuđen zato što je svog sina zlostavljao jer je gej: „Pa ne bih ja to radio da nije gej!“. Ova rečenica je od naročitog značaja jer nam pojašnjava šta se odvija u glavama onih koji mrze: sve bi bilo u redu da vi niste drugačiji, a kad postanete isti kao mi oprostićemo vam to što smo vas tukli.

Piše: Milan Živanović

Više tekstova iz broja 80 – oktobar 2024. možete pročitati na (Klik na sliku):