Transparent: Sloboda je (buržujski) konstrukt, ali ipak


Teško da će biti i prilike i prostora i stvarnog pokrića da se na stranicama vašeg ljubljenog Optimista prozbori koja više o nadolazećoj, a korenitoj revoluciji koju sa sobom donosi ulazak Amazona na polje televizijske produkcije (dosta nalik potresima izazvanim prodorom sve razmahanijeg Netflixa u poslednjih par leta Gospodnjih). Ali ne mari, jer, što da se lažemo, slabo ko od nas je pretplatnik Amazona i elitnije ustrojenih belosvetskih emitera i svoje potrebe za “serijačenjem” zadovoljavamo na drugim izvorima i uz pomoć drugih “kanala”. Stoga, hajde da se usredsredimo na ono najpotentnije i najneodoljivije što nam je sada i serijskom programu usmereni Amazon doneo u poslednjih par meseci.

U tom smislu, kada spojimo tri pojma – predmet interesovanja našeg Optimista, Amazonovu zahuktalu kuhinju serijskog programa i tim putem pridošle novitete, stižemo do istinskog dragulja. U pitanju je majstorija od TV serije “Transparent”, čijih je deset epizoda prve sezone Amazon nedavno predočio svojim abonentima i nama, na džabaluk navučenim satelitima. Mimo te prateće faktografije i pojašnjavanja okolnosti produkcije i plasmana, “Transparent” je, što je daleko važnije, novo čedo kreatorke Jill Soloway, koja nas je podosta zadužila svojim prethodnim TV radom “United States of Tara”. I ovoga puta g-đa Soloway u fokus stavlja motiv atipično-tipične američke porodice; dok su ukućani morali da se (kako znaju i umeju) nose sa Tarinim poremećajem podvojene (tačnije, višestruke) ličnosti, troje postarije dece oca i glave porodice (u izvrsnom tumačenju uvek maestralnog Jeffreyja Tambora) moraće da se uhvate u koštac sa nenadanom potrebom oca da ostatak života, to čuveno i mitsko treće doba provede kao ŽENA.
Istina, izmenjene su i ekonomske okolnosti – ovoga puta priča, dodatno ojačana motivom čitavog dijapazona kvir podvrsta i mikrotipova, je smeštena među ekonomski vidno relaksiranu klasu, koja, nasuprot lumpenproleterijatu u večitom klinču preživljavanju, ima mogućnost da se i na onu poslovičnu treću decimalu bavi finesama rodnih promena i iznenada na površinu izbilih poriva. Mimo toga, Jill Soloway i ovoga puta uz lako uočljivi slobodniji ton zadržava dobar ukus i suptilan i istinski viralan humor, koji, pak, udruženi čine da ova priča, i mimo tog blagog, a evidentnog humorističnog pristupa, funkcioniše i kao ozbiljna i otvoreno polemična drama o serioznim pitanjima roda i individualnih sloboda u kontekstu nezaobilaznih i/ili (samo)nametnutih ograničenja koja prizoran (malo)građanski život nužno nosi sa sobom.

“Transparent” (naziv počiva na duhovitoj igri rečima, jer drugi deo krije dosta sličnu reč ‘parent’, a roditeljstvo je ovde jedan od najvažnijih bočnih motiva) pokazuje svu složenost porodične situacije i pratećih društvenih uslovljavanja, usled kojih i oni u načelu liberalni svako malo moraju da vagaju, preispituju i samima sebi i drugima dokazuju vlastitu slobodoumnost. To je moguće jer su kreatori ove odlične porodične serije o mnogo toga zanimljivog postavili čvrstu osnovu koja prilično snage crpe iz baštine skorijeg američkog indie filma i nasleđa književnosti tzv. histeričnog realizma, zasnovanog dobrim delom upravo na polaznom motivu prizornih, a suštinski disfunkcionalnih porodica. Tako će u “Transparent” otac možda i najvažniju bitku svog života morati da bije možda i uprkos upitnoj podršci svojih nezalečivom narcizmu i suštinskoj nezainteresovanosti za druge istrajno posvećenih vrlih potomaka.
Deset epizoda je ponuđeno tek, možda je to i premali uzorak za krupne i bezrezervne reči pohvale (a imajući i vidu krupne oscilacije i blago urušavanje prethodne serije iste autorke), ali već sada se barem može izreći jasan i glasan sud, lišen i bledih naznaka relativizacija i uvek zgodnih ograda, da je ovde reč o iznimno važnom “televizijskom” delu, čiji autori mudro koriste i prednosti ove novine u produkciji i plasmanu serijskog programa i nepresušno motivsko-leksičku živopisnost domena kvira. A sve to u krajnje pitkom i efektnom izdanju, uz naglasak (negde iz dubine kadra) da se sloboda iznova i iznova mora osvajati, sve i da se svi na planeti živeći saglasimo da je sloboda danas (a i već podugo) najvarljiviji od svih konstrukata sa kojima moramo da živimo.

Piše: Zoran Janković